122 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Jelena LUŽINA Ta ista mantra – anything goes – danas vrijedi i za književne teorije i njihove protagoniste/teoretičare, poglavito one koji sve intenzivnije promiču najrazličitije postteorijske ili „antiteorijske“ modele čitanja književnih djela. Radikalno izmijenjeni status književnosti neizbježno nameće i podjednako radikalne načine njezina čitanja. Neki od takvih načina umiju biti i zanimljivi, pače. Prije petnaestak godina usput sam naletjela na knjigu čija autorica (Mieke Bal, 1997.) preporučuje i promovira vizualno čitanje Proustovih romana. Naime, tvrdi kako bi novi („pravi“?) način čitanja Proustova ciklusa o potrazi za izgubljenim vremenom valjalo konzumirati „unutarnjim okom“: tako što ćemo, recimo,„iznutra“ vizualizirati famozni kolačić madeleine. Iako ga, pritom, baš i nećemo moći zagristi, bar ne zasad. * Treba li vizualno čitanje prepoznati i pakticirati kao još jednu od recentnih književnoteorijskih i metodoloških najnovotarija (otkrića, dosjetki, trendova, kaprica, eksperimenata...) kojih se, dosad, još nitko dosjetio nije? Ili se najprije moramo zapitati da li se s ovakvim novotrendovskim vizualno-čitačkim iskustvima susrećemo tek sada, do nosa uronjeni u sveopće„post-postističke kakofonije“ književne teorije, kulturologije, komunikologije, filozofije...? Ili su se, možda, slične hermeneutičke metode koristile i ranije, čak puno ranije, ali smo ih – najvjerojatnije – smetnuli s uma? Ili ih, naprosto, drukčije imenovali? Nije li već u Aristotelovoj Poetici zapisano i nešto o mogućoj kombinatorici čitanja/gledanja, koje se na neki prirodan/izravan način uparuje i s „doslovnom“ vizualizacijom, doduše kazališnom? Kad pitanje ove vrste nameće teatrolog – fanatični profesionalac (fahidiot) koji je, tijekom dugogodišnjeg prakticiranja svog znanstvenog predmeta (kazališta), naprosto navikao refleksno&intuitivno vizualizirati baš svaku riječ svakog dramskog teksta/podteksta koji mu padne šaka – posve je izvjesno da dotični naprosto ne može i ne smije „previdjeti“ ili „preskočiti“ najmanje dvije ključne iliti neizbježne činjenice... Prva: da se u autorskim bibliografijama novijih („najnovijih“) teorijskih radova/ knjiga koje tematiziraju i/ili promoviraju vizualno čitanje, svakako mora provjeravati upućenost njihovih autora u sam meritum Aristotelove Poetike,„knjige nad knjigama“, majke svih književnoteorijskih bitaka otkako je svijeta i vijeka. Druga: da se, nakon provjere gorespomenutih autorskih bibliografija i eventualnog zaključka da popis ne uključuju i Aristotelovu Poetiku (počesto je nema ali, budući da su teatrolozi uglavnom kooperativna i tolerantna bića, ovakvo nemanje ne smatraju previdom ili grijehom, božesačuvaj!), involvirani teatrolog nanovo otvara Dotičnu Knjigu i,„za svaki slučaj“, nanovo provjerava njezina dva poglavlja (broj 6 i broj 26). Koja odavno zna naizust.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=