90 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Dražen KATUNARIĆ primjerice kod junaka Aljoše iz Braće Karamazova, ili Sonje iz Zločina i Kazne, kad autor želi istaknuti samo čistoću moralnog habitusa lišenoga zadnje misli. Franz Kafka u svome je dnevniku dobro primijetio da se stari Karamazov čini snažnim ili inteligentnim samo u trenucima kada čitatelju otkriva svoje monstruozne instinkte. I općenito su negativni junaci literarno najuspjeliji. Što se tiče profila „filozofskih likova“ kod Dostojevskog, svi bi se oni rado ostvarili kao„subjektivni mislioci“ sa zatvorenim reprezentativnim diskursom koji je ponekad dotjeran do točke solipsizma. Tako bi i ostalo da njihova subjektivnost nije stalno dovedena u pitanje neprekidnim dijalozima kojima ih se poziva da se opravdavaju pred drugima (bez dijaloške istrage Porfirija Petroviča, Raskoljnikov možda nikada ne bi „priznao“ svoj zločin). Čak i u slučaju monologa junaka Zapisa iz podzemlja, koji je više mikrodijalog, glas anonimnog lika ima stalnu potrebu za vlastitim opravdanjem u očima nevidljiva sugovornika. Vanjskim i unutarnjim dijaloškim oblikom Dostojevski nastoji eliminirati princip identiteta književnoga lika koji, ne bivajući nikad jednak sebi, bježi od unaprijed postavljene ili predodređene sudbine. S druge strane, perspektivizam Dostojevskoga omogućen je upotrebom pluralnog pisma gdje se mnoštvo glasova i stajališta sučeljavaju u beskrajnoj raspravi. Taj veliki dijalog, koji Bahtin naziva polifoničnim, suprotan je monologu filozofskog traktata ili romana s tezom u kojem su likovi glasnogovornici svoga autora. Međutim, treba reći i to da dijalog uvijek dovodi do temeljnog neslaganja koje nastavlja rasti i često ostaje na rubu potpunog raskida (Raskoljnikov – Svidrigajlov, Ivan Karamazov – Smerdjakov itd.). Štoviše, važnost skandala u romanima Dostojevskoga jasno nam pokazuje da dijalog ima za posljedicu razdvajanje, a ne spajanje sugovornika, pa bi se u ovom slučaju možda moglo govoriti o disonantnoj polifoniji. Dolazimo do neizbježnog zatvaranja na razini dijaloga koji, bez mogućih rješenja, nalikuju platonskim aporijama. No, s druge strane, razvijanje dijaloga, što je veoma važno, oslobađa protagoniste od autora djela koji je, tako reći, prisiljen nestati pred snagom suprotnih argumenata koji ga sprječavaju da intervenira u korist vlastitog stava. Međutim, kroz ovaj vrlo poseban strukturni pristup, shvaćamo da se likovi ne mogu mjeriti s njihovim autorom – oni daleko nadilaze njegovo gledište i misle bolje od njega. Teško da možemo govoriti o misli ili filozofiji Dostojevskog. Jer suočavamo se, dakle, sa zapanjujućim, čak zagonetnim nesrazmjerom između njegovih uskogrudnih i dogmatskih koncepcija izloženih u Piščevu dnevniku i romanesknih književnih postupaka koji omogućuju otvaranje u odnosu na uobičajeni filozofski monolog. Nije li Dostojevski upotrijebio sav svoj talent, koji su njegovi suvremenici prozvali „okrutnim“, da preispita, pa čak i porekne vlastita uvjerenja?
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=