113 Irvin LUKEŽIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST napore“, onda u onoga koji je slijedi stvara „dojam vrhunskoga razumijevanja“. Pritom je njen ekskluzivni svijet verbalnih kontemplacija i misaonih arabeski unutar sebe potpuno ispunjen, samodovoljan i samodostatan. To je nesumnjivo svijet čistih, zvučnih i jasno oblikovanih misli koje, u posebno povoljnim i sretnim okolnostima, postaju vidljive, izronivši iz svojih zagonetnih dubina ljudske svijesti koja nam se tako izravno otkriva. Važno je pritom, kako primjećuje Valéry, da se u izlagačkom i raspravljačkom zanosu ne izgubi i ne zaluta,„ne zaboravi o čemu se radi“. Osobito je zavodljiva u tom smislu klasična metafizika, jer ona često, možda i nehotice, može dovesti do brkanja pojmova, do drugoga tumačenja, pa time i do zablude. Naime, piše on na drugome mjestu, sva metafizika proistječe iz loše uporabe riječi (str. 5), ona je astrologija riječi (str. 7). Problem je, dakle, u tome što metafizika na taj način gradi kule od pijeska koje, iako mogu biti iznimno velike i lijepe, vrlo se lako mogu urušiti i nestati. Dovoljan je za to i najmanji val što može biti koban za takve strukture. Osim toga, kao i astrologija, ona pomoću riječi pokušava uzaludno nešto proricati te na neki način predstavlja pseudoznanost. Potom Valéry još kaže: metafizika je zbrka... To znači pomiješati slike i odnose, imena i bića, zaboraviti da je jedno takvo biće izdvojeno samo kroz diskurs, kako riječ nije dovoljna da se sačini jedna ličnost... da je logika istinita samo od označavanjā. Ta zbrka je suštinska za misao, čija je u neku ruku definicija (str. 28.). Drugim riječima, u metafizici se javlja mnogo nejasnoća i nesporazuma, koji otežavaju rasuđivanje i tumačenje. Na drugome pak mjestu veli: Metafizičar želi vidjeti ono što se ne vidi. On traži druga Bića, druge odnose, ono što jest nije dovoljno samo po sebi i on mu postavlja pitanje čiji se odgovor može naći u promatranim stvarima. To su odgovori koje on naziva Istinom (str. 73.) Zbrka o kojoj Valéry govori pokušavajući rasvijetliti bit metafizičkoga poimanja nije slučajno upotrijebljena. Posljedica je ona jednoga dubljega i dugotrajnijega promišljanja fenomena jezika i riječi. Do takve spozaje ovaj je autor došao već u ranoj mladosti, osjetivši jasno nedovoljnost riječi kojima bi se moglo izraziti ono najdublje u nama U prilog takvome zaključku ide sljedeća bilješka: Načinio sam u 21 godini ogromno otkriće: da su riječi riječi; da nema izlaza; da je to zatvoren Sustav; da se sav ljudski svijet valja kroz zaborav tih očiglednosti, da je zbrkanost naših riječi sa stvarima, zbrkanost stvari s našim osobinama itd., ono što čini spoznaju, nauku, primjenu – mogućima – misao u mogućoj vezi sa senzacijama. Saznati znači pobrkati. Normalno stanje jest ta apsolutna zbrkanost – kao što je ne-primjećivanje kretanja Zemlje jedna od neophodnih osobina ljudi. Njihova im organizacija maskira njihovo stanje. (str. 145) Posebno je zanimljivo Valéryjevo razmišljanje o povezanosti glazbe i metafizike, koju pronalazi u njemačkoj tradiciji: Glazba je postala preko Nijemaca sredstvo meta-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=