185 Igor ŠIPIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Mandićevski topovsko meso! Poznato mi je to božje stvorenje, natukao sam ga se pod morem. Do te ćeš delicije jedino ako razbiješ stijenu. Pričalicom – „što sam ja mogao dati novoga kad je sve rečeno“ – odvlačit će sa sebe pozornost misleći da mu vjerujemo. Princip „opeka na opeku“, ili „rame na rame“, izgleda upravo tako, to zdanje, ta piramida raste! Jedna opeka, kat više! I ovdje smo svjedoci: preko inih ramena i konglomerata jednoga samorječiva opusa, Sanja Knežević vinula se do ključa svih denivelacija – sposobnosti zbroja da preživi i ostvari više od svoga početna stanja. Stoga u drugoj skupini i jest neomoderna Vesna Parun, koja jest otišla, ali u kojoj jamačno trajno „vrije“: u boji, mirisu kapule, na polici, u telefonu, u maloj stvari, uvijek taj uramljen otok, koji hrani, prijatelj je, sjećanje, s njom liježe i ustaje njen „ljubavnik“. U mediteranizmu nema natrag, ne možeš manje od prvoga ili drugoga puta! Autorica Golubice iz crnoga maslinika dugo je u toj utrci. Znakovit je njen osluh petorice pjesnika među kojima izdvajam hermetizam B. D. Biletića„u stalnom vraćanju ktonskim elementima kao svojini mediteranske kulture povratka“ (M. Stojević).14 Već s rukopisom naslovnice aktualne knjige vidi se golem napredak sabran u skladu pera i kista umjetnikā. Golubica (ruke) i maslinik (sve ostalo) = Vesna Parun, dualnost jedinoga – slikarica u poiesisu, poetesa u slikaru. Žar za novim veći je od pepela sugorenog. Književno-kritički, Sanja Knežević ne vodi polemiku stvarajući akademsku karijeru. Njena djela s neupitnim odličjem ikonografskog sjaja, filozofski samozatajna, možda i prolaze nezapaženo na surogatnoj tržnici književne misli, no ono što karakterizira tu mediteranistkinju zaposjelost je prostora treće skupine – živi upravo sve ono što „nije“! Ono što joj i omogućuje nesavršenost za čijim korijenima traga – tko je komu haljina, a tko vješalica? Je li spektar „asocijacije, usporedbe i pojmova“ nasjeo na globalnost pustinje – Vesnu Parun, ili je Vesna Parun ta što je neodvojiva i od Sanje i od stuba svoje neovisnosti – postojanja ljepote dine? U oba slučaja, i jedna i druga dijelom su Zlarinjanke, one u nepodijeljenosti, između žene koja „obnavlja svoje čekanje“ i Mediterana koji uvijek negdje odlazi i uvijek se u pravilu vraća. Ali vrijednost ove knjige leži u činjenici da se autorica, u ovom slučaju Laheza, isprela iz dvojstva cjeline (kako „ne“ reciklira C. Milanja)15 separirajući „rekuperacijsko i memorabilno, evokacijsko i sentimentalno“ od optužbe za bezidentitetnost. Ne žudi ona za „grčkim“ početcima, njeno pisanje nije „unatražno“, već ga živi istom i sada. 14 S. Knežević, Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva. Postmodernističke poetike (Luko Paljetak, Jakša Fiamengo, Arsen Dedić, Tomislav Marijan Bilosnić, Boris Domagoj Biletić), Naklada Ljevak, Zagreb, 2013. 15 S. Knežević, Mediteranski..., nav dj. (usporedi, 23).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=