158 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Sibila PETLEVSKI Wittgensteinova gesla – ne misli nego gledaj; ne traži pravila, traži uporabu. Različite igre mogu tvoriti obitelj, kao što dijele određene sličnosti i posjeduju određene razlike članovi iste obitelji koje gledamo na istoj fotografiji. Jezik također funkcionira unutar sebe na isti način – neprekidno nastaju novi pojmovi i odumiru stari kao stanice u živome organizmu. Po tome bi jezične igre bile oblici života. Dok u prvoj fazi Wittgenstein u prirodnom jeziku prepoznaje arbitrarnost u smislu odsustva prirodne i(li) nužne veze između značenja riječi i njenog zvukovnog oblika, tu ipak obraća pažnju na interpretacijske greške gdje sama činjenica da postoje pogreške u prirodnim jezicima upućuje na svijet; reflektira ga u kršenju neke njegove zakonomjernosti. U Filozofskim istraživanjima, nasuprot navedenom, Wittgenstein odbacuje i posljednji trag lingvističkog fundacionalizma, u prilog potpune lingvističke arbitrarnosti – posvemašnjeg odsustva veze između jezika i svijeta. Međutim, kao na primjeru riječi „crveno“ koja je arbitrarno dodijeljena konceptu crvenog,„Crveno“ ne označ ava nešto određeno u svijetu, već se odnosi na ono što zajednič ki i privatno zovemo crvenim, ali možemo iskusiti kao kvalitetu crvenog samo kao pojedinačna ljudska jedinka – dakle privatno. Wittgenstein razmišlja o tome ima li, hipotetski govoreći, jedan dio čovječanstva osjet crvenoga, a neki drugi dio čovječanstva ima neki drugi osjet. Zanimljivo je da Wittgenstein govori o slijepom slijeđenju pravila: pravila se poštuje, ali sloboda je u tome hoće li se pravilo i kada će se ispoštovati, a kada neće. Tu je igra s pravilima, rekla bih, najsličnija strukturiranoj improvizaciji čiji je preduvjet izvrsno poznavanje pravila (glazbene) igre gdje svaki odmak – odluka da se u danoj situaciji neko pravilo ne uporabi nego neko drugo – nužno upućuje na djelatno odsustvo određenog implicite prisutnog pravila, a to odsustvo ima značenjsku ulogu u igri izvedbe. U tome smislu, da ponovim, treba tražiti uporabu, a ne pravila: važno je kako smo naučili riječ „dobro“; na kakvim primjerima, u kojim jezičnim igrama. Mogla bih tome dodati – važno je u kojim igrama glazbenog ili nekog drugog jezika izvedbe – u kakvoj estetici smo naučili riječ „dobro“. Srodno tome, moglo bi se izvesti to da i polje etičkih odabira ovisi o praksi uporabe riječi „dobro“ pa je bitno znati kako smo i gdje smo to „dobro“ naučili; na kojim primjerima. Umjetnička praksa srodna je životnoj praksi etičkog odlučivanja na osnovi ostvarivanja ili iznevjeravanja suigračkog povjerenja u mutnim, neizrazitim zonama, a tamo nije moguće napraviti oštra razgraničenja nego se djeluje na osnovi igračkog umijeća srodnog strukturiranoj improvizaciji ili dramaturškom mišljenju u izvedbenoj dramaturgiji. Takvo umijeće ne-umijeća praksa je odlučivanja unutar sustava nejasne logike u kojem istinitost neke tvrdnje može poprimiti bilo koju vrijednost između 1 (istinito) i 0 (neistinito), a koju je tek danas, nakon što je 1965. godine Lotfi Zadeh postavio teorijske osnove neizrazite logike (engl. fuzzy logic), moguće modelirati i dalje primijeniti na području umjetne inteligencije. Praktično-umjetničke implika-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=