49 Diana ROSANDIĆ POEZIJA, PROZA, ZAPISI Zbilja Zbilja izgubljene svečanosti svakog trena odbacuje razljućeni krik lude čežnje pod mramornim postoljem, koji pada točno u središte igre gdje sve je stalo da bi sve krenulo. Blaga prema krajobrazu kojem ne otkriva mjesto rastanka, oštra za bezimene, okupljene izvan protokola. Tȁ dokle ćeš, jarosti? Nije li svako mjesto dovoljno dobro za nagnuti krčag rastanka? Žeđa slavi neprolaznu želju za izvor vodom koja se krvlju okupala u životu, i sada u razdanjenim mlazovima vrije. Vrije. Oblaci Oblaci bez ruku i nogu, u zagrljaju gladnog rumenila gasnu. Umiru sporo, nikog brzog u pomoć ne zovu, samo ih vjetar ljulja kao rublje na sušilu. Ratnik-oblak rasteže munju, nesreću praznu, modrinu ne vidi, od bljeska zaklanja oči onkraj mjeseca. Samo dolazeći mrak koji vjeđe širi, čudi se. Vezuje privjesak oko vrata prve zvijezde, srebrom pada na dno, u bezdan neizbježnog poniranja bistre kapi povlače se s neba, daju rasti.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=