34 POEZIJA, PROZA, ZAPISI Božica ZOKO ditelja ili djedova i baka. Što je to?! Naraštaj-dva-tri najviše prije našeg. Ako prirodoznanstvenici mogu baratati s milijardama godina ne trepnuvši, a oni iz takozvanih društvenih znanosti govoriti skupa s političarima kad im zatreba o povijesnom pamćenju – možemo i mi uložiti taj neznatan i višestruko isplativ trud za svoj osobni probitak u tamno povjesmo u kojem se čuva naše zajedničko pamćenje i ispresti– otkati koju svijetlu. Iz vječnaje pamjati! – reklo bi se staroslavenski. Zašto su neke dobe bile ljudskije i ljekovitije u svakom smislu? Zato što je sve bilo rješavano unutar jednog društva. Manja zajednica odlučivala je sama o sebi. Svako selo, svaka naseobina – imala je različite članove, a različitost veseli – rekli su još stari Rimljani. Varietas delectat. Gradovi su i sela, kao što su Poljica na primjer – imali svoje statute i zakonike – gradovi su dobivali kraljevsku slobodu... Svi danas getoizirani bili su tu – među nama. Od gluhih, slijepih, nijemih do uzetih ili takozvanih Božjaka, po današnjem – psihičkih bolesnika. Svi su imali svoje mjesto u zajednici i makar i uz ruglo – poštovano i voljeno. Imalo se pravo ne tolerirati baš sve – ono što njihovoj zajednici po njihovu običajnom i ćudorednom pravu nikako ne odgovara. Tako Poljičani nisu podnosili – glumce. Tko god bi se odao tom zanimanju, bio je protjeran iz Poljičke republike. Neke seoske zajednice nisu trpjele lopove – krađu. I sve druge vrste zločinstava. Što se toga tiče, imali su u tu svrhu šaržu zvanu sok. Taj je u zajednici bio i tajni svjedok i tajni tužitelj i istražitelj. Netko vječno budan. On bi otkrio lopova, lašca ili počinitelja bilo kojeg zločina, piše Miho Barada, koji bi poremetio uspostavljen red u nekoj zajednici. Nasamo ga upozorio i savjetovao mu kako štetu popraviti ili ukradeno vratiti. Ako se ovaj ne bi dao razlogu, sok bi išao knezu – isto tajno – počinitelj bi tad znao da i knez zna, pa ako ni tad ne bi ništa poduzeo da se popravi – slijedilo je suđenje na roti. Išlo se u brdo. Jedan se – već prema težini zločina – iz planine nije vratio. Je li iza njega ostala gomila kamenja, ne znamo. Miho Barada ne spominje kamenovanje. Neki drugi autori da. Nije šerijatski zakon, ali neka međusobna dopuna prvo Novog pa onda Starog zavjeta jest. Ako ne poštuješ novi, dobit ćeš stari. I savez i zavjet. Različitost je bila u tolikoj mjeri prisutna da pošasti novog doba – dosade – zbog koje mnogi bježe u takozvane zabave do besvijesti – nije bilo. Ni u zadnjem selu, a kamoli u desetom gdje živi Antun-Tun. Svaka je imala nekoga koji muca i nekoga tko razgovijetno i razložno govori. Imala je hrome i kljaste. Uzete i brzoplete. Ako ništa, onomastika – znanost o imenima i prezimenima – naših naroda to potvrđuje. Govorim o današnjoj isključivosti. Jest točno ono što je rečeno o kastama u knjizi Sjeverni ugao Hrvoja Pejakovića. O jazovima koji nas dijele, o obilježjima koja te neminovno smještaju u neku društvenu skupinu, to jest – kastu. Tu su još i strukovna društva, staleži ili kako se danas voli reći – slojevi, vjerske bratovštine, stranke ili sekte... Sve to postoji i danas, ali poplava takozvanih udruga, osobito onih nevladinih koje vlada plaća i koje tu istu vladu tobož' nadziru,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=