193 Matija ŠTAHAN KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST postanak i nestanak, prve i posljednje stvari, iskoni i svrhe, a oni su obično smješteni u kozmogonije i apokalipse. U užemu smislu mitovi su bili posvećeni nastancima kojekakvih prirodnih i društvenih fenomena koje je trebalo pojednostavljeno objasniti: kako i zašto postoje ovakve životinje, onakve biljke ili naše pleme, selo, grad...? U širemu pak smislu – a on se nerijetko nalazi u makrokontekstu mitova namijenjenih razjašnjavanju lokalnih fenomena – mitovi imaju tendenciju pokušati objasniti čitavu stvarnost. Iz mitova proizlaze temeljni okviri koje u sklopu različitih sustava vjerovanja i danas pridajemo elementarnim pojavnostima kao što su vrijeme i prostor te, primjerice, ljudski život. Iz mitova izviru zamisli o cikličnoj i teleološkoj naravi vremena – cikličnost je svojstvena većini mitskih struktura, od grčke mitologije do hinduizma, dok se teleologiju uglavnom vezuje uz židovstvo i iz njega izvedene sustave, poput kršćanstva. Iz navedenoga proizlazi i poimanje naravi ljudskoga života: kružno vrijeme kreira ideju reinkarnacije u različitim varijacijama, dok svrhovito vrijeme implicira jedinstvenost i neponovljivost života, barem ovozemaljskog. Mitovi se bave i prostorom, bilo nekim komadom zemlje gdje živi određeno pleme, ili sveopćim prostorom, kozmosom, razmatrajući mogućnosti njegova nastanka. Mogli bismo se poigrati pa ustanoviti da mitovi na sebi svojstven, neizravan način anticipiraju i Einsteinov koncept prostor-vremena, jer personifikacije vremena, kao što je u grčkome kontekstu bio Kron – isprva bog zemljoradnje, a tek naknadno i vremena – ujedinjuju vrijeme i prostor, k tome upravo onaj prostor kojemu protok vremena daje smisao, kao što su polja, usjevi i plantaže. U samodopadnom slengu postprosvjetiteljske epohe na mit se gleda kao na istoznačnicu za laž. Takav pogled je, međutim, odveć jednostavan da bi obujmio sve implikacije bogatih i slojevitih fenomena kao što je mit. Umjesto kao neistinu, mit bismo trebali poimati kao arhaičan način simboličkog prenošenja istine, koji i danas postoji u mnogim skrivenim, sekulariziranim pa utoliko i modernom oku neprimjetnijim oblicima. Drugim riječima, mit može biti više ili manje istinit – a budući da se mitovi uvelike bave temeljnom strukturom bivanja, a dijametralno su oprečni po pitanju, primjerice, naravi vremena, logika nalaže da su jedni mitovi u osnovi točniji, a drugi netočniji. Uostalom, suvremene znanosti nerijetko djeluju i kao produžetak mita. Temelj astrofizike, željela ona to priznati ili ne, često je metafizika. Ako su antički Grci govorili o četiri osnova počela stvarnosti (vatri, vodi, zemlji i zraku) iz čije se međuigre razvio pojavni svijet, suvremeni znanstvenici govore kako su prva četiri elementa koja su nastala nakon Velikoga praska – helij, deuterij, litij i berilij. A kad smo već kod teorije Velikoga praska – koju je razvio katolički svećenik Georges Lemaître – ona je kompatibilna upravo s biblijskim izvješćem o postanku svemira ex nihilo, što je u ranome dvadesetostoljetnom znanstvenome kontekstu predstavljalo
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=