188 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Igor ŠIPIĆ ljubavnoj vezi, i baš ona će utjecati na promjenu imena iz Renéa u Rainera. Empirijski gledano, to bi značilo: izjednačili smo Simpozij, u kojemu se Diotima nepobitno javlja, i Golubicu iz crnoga maslinika, gdje je Sanja neupitna. Naime, u Simpoziju je Diotime koliko je u Golubici Kneževićeve. Pritom ne ulazimo u potencijalnu raspravu tko je zapravo prva, proročica-svećenica, ili stvarna neovisna povijesna žena impresivnih intelektualnih dostignuća, koja će svojom rječitošću o mudrosti i filozofiji ljubavi poučavati i samoga Sokrata. Stoji činjenica da je riječ o genealogiji ljubavi kao Erosu, sinu „resursa i siromaštva“. Ljubav će natjerati pojedinca da traži ljepotu, prvu zemaljsku ili onu lijepa tijela, što će rast ljubavnika u mudrosti istodobno odvesti do ljepote koja se traži u duhovnosti i lijepoj duši. Put je to od puke prepoznatljivosti tuđe ljepote do uvažavanja Ljepote, odvojeno od bilo kojeg pojedinca, do razmatranja Božanstva kao njezina izvora odnosno do ljubavi prema samom Božanstvu, reći će Lou.26 Dakle, na samoj smo kozmičkoj „dražici“ poezije! Dobro nam je poznata svekolika „žudnja“ životnog iskustva Parunove, što je ulaz u dubinsku raspravu o platonskom idealu ljubavi, no time se nećemo baviti. Recimo tek psihoanalitički kako je „platonska ljubav“, kao svojevrsni poetski recidiv, originalno krijeposna, ali strastvena ljubav, temeljena ne na nedostatku žudnje nego na duhovnoj pretvorbi seksualnog nagona koji je tek otvarao vrata za suptilnije užitke od samog spolnog zadovoljenja i odnosa. Imamo tu perfekciju ukoliko u taj kontekst stavimo opus Vesne Parun kao metodu kojom ljubav čovjeka dovodi do oblika ljepote i mudrosti. I doista, vidimo tu ispunjenu smrt pod borovima Grohota! Izjednačimo li obje paradigme, i onu Simpozija, kao izvorišta platonske ljubavi, i ovu Golubice, kao privrženosti osobi na duhovnoj razini, poput dubokoga prijateljstva, obje erotike izvorište su jednoga te istog – nesavršenosti ljepote ljubavi koja će se reflektirati u istodobnosti. Točka na kojoj će Andreas-Salomé, spram „ljubavi i umjetnosti“, kazati: „...ali da su umjetnički i spolni nagon baš toliko analogni da se estetski zanos umije neopaženo uzdići iznad erotskog, a erotska čežnja nehotice grabi prema estetskom, prema ukrašavanju, izgleda da je znak bratsko-sestrinskog izrastanja iz istog korijena. Izgleda da je ovaj isti korijen neistrošeni praživot u onome što je najosobnije, isti povratak donekle rasutih životnih sila natrag u dubine tamne kao zemlja, na čemu počiva sve što je uopće stvaralačko i kroz što se stvoreno može roditi kao živa cjelina.“27 Uostalom, i N. Milićević će konstatirati – „sva slikovitost Vesne Parun izvađena je iz prirode“28. 26 L. Andreas-Salomé, nav. dj. 27 Isto. Prijevod, donekle, prilagođen hrvatskome jeziku. (Op. ur.) 28 S. Knežević, Golubica..., nav. dj.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=