159 Sibila PETLEVSKI KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST cije neizrazite logike možda se – do određene mjere – mogu matematički modelirati, ali nisu mislive (kao što bi to Moyal-Sharrock htjela) unutar granica estetike kao baumgartenovske kategorije „znanosti o osjetilnoj spoznaji“ koja je gnoseologia inferior. S druge strane, i te kako su mislive ako za polazište uzmemo Wittgensteina i njegovu definiciju pojma„igra” kao pojma s nejasnim rubovima koji se razlaže u Filozofskim istraživanjima. Diamond je u tome smislu bila na pravome tragu, iako za svoje teze o etičkoj imaginaciji i moralnoj živosti (engl. moral liveliness), koju suprotstavlja kantovskoj moralnoj čimbenosti, nije iskoristila upravo one Wittgensteinove uvide koji bi joj bili najkorisniji – njegova zapažanja o neizrazitom1 u etici i estetici. Međutim, tu se trebamo vratiti Tractatusu i postavci da je filozofsko Ja – granica – a nije dio svijeta (usp. Wittgenstein 1922, TLP 5.632), što Wittgenstein pokriva slikom odnosa oka (kao granice percepcije) i vidnog polja u koje nije uključeno oko kao organ putem kojega se gleda, pri čemu nas ništa u vidnom polju ne navodi da zaključimo da se promatrano vidi okom. Kazat će Wittgenstein kako je to povezano s činjenicom da niti jedan dio našeg iskustva nije u isto vrijeme a priori. Što god vidimo moglo bi biti drugačije nego što jest. Što god možemo opisati, moglo bi biti drugačije nego što jest. Ne postoji apriorni poredak stvari (usp. Wittgenstein 1922, TLP 5.634). U skladu s rečenim, Wittgenstein dalje izvodi sljedeći zaključak: 5.64 Ovdje vidimo da se solipsizam, strogo proveden, podudara s čistim realizmom. Ja solipsizma sužava se do točke bez proširenja, a ono što ostaje je s njim usklađena stvarnost. 5.641 Stoga doista postoji smisao u kojem filozofija može govoriti o sebi na nepsihološki način. Ono što dovodi Ja u filozofiju je činjenica da je 'svijet moj svijet'. Filozofsko Ja nije ljudsko biće, ljudsko tijelo ili ljudska duša, čime se psihologija bavi, već prije metafizički subjekt, granica svijeta – a ne njegov dio.” (Usp. Wittgenstein [1922] TLP, 5.641, prijevod s njem. S.P.) Naravno, tu se misli na lingvističku prirodu Wittgensteinova subjekta koji je nazvan „metafizičkim“, ali je njegovo μετά τα φυσικά zapravo oblik radikalnog konven1 Dakako da nisam prva koja je primijetila poticajnost Wittgensteinove analize u kontekstu teorije neizrazite logike. Time se pozabavio npr. Parikh, Rohit (2021.) The Sorites paradox, Fuzzy Logic, and Wittgenstein's Language Games u predavanju the Logic Seminar at IIT Kanpur. April 23, 2021. Rohit Jivanlal Parikh (1936.) indijsko-američki je matematičar, logičar i filozof, profesor na koledžu Brooklyn pri Gradskom sveučilištu u New Yorku (CUNY).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=