89 Dražen KATUNARIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST spriječiti protagoniste da se razvijaju prema unutarnjoj logici, ali logika kojoj se pokorava subjekt Dostojevskoga nije ništa drugo nego njegova podijeljenost koja polučuje bitno ambivalentnu misao. Stoga se filozofska dimenzija djela Dostojevskog ne može pojmiti bez prethodnog ispitivanja složenoga odnosa junaka (mislećega subjekta) prema njegovu govoru. Zahtjev ovih mjesta diskursa jest dovođenje u pitanje, provjera identiteta i položaja subjekta. Odabir situacija ekstremne napetosti oko kojih se organizira govor lika služi kao gnoseološki filter koji omogućuje uvid u psihopatološku pojavnost (kao i marginu nemišljenog) koju možemo usporediti s posrednom filozofskom refleksijom. Mogu se povući paralele između ove dvije komponente dostojevskijevskog subjekta i prije svega propitati golemi jaz koji ih razdvaja. Prevedeno na filozofski jezik, nesklad između nositelja ideje i same ideje ne pretpostavlja „nevinost“ mislećega subjekta za razliku od kartezijanskoga cogita ili kantovske transcendentalne subjektivnosti. Za Dostojevskog je bitno redefinirati subjekt, znati tko misli, a zatim ono što on misli, shvatiti jaz koji dijeli dva pola cogita: „ja mislim“ od „ja jesam“ . Metafizički problem adekvatnosti, slaganja subjekta s objektom, mišljenja i stvari, u Dostojevskog je zamijenjen imanentnim neslaganjem subjekta s njegovim diskursom. On ispituje profil onoga koji se zakrabuljio iza svoga govora kako bi se odredila geneaologija misli u Nietzscheovu smislu (napominjem kako je upravo Nietzsche napisao da je sve što je naučio u psihologiji naučio od Dostojevskoga). S druge strane, riječ je i o namjernom književnom postupku koji polučuje narušavanjem čitateljeve identifikacije s književnim likom. Opčinjen junakovim tipom promišljanja, čitatelj će ujedno doživjeti i odbojnost prema njegovoj psihopatskoj nemoći. Ako je u početku gurnut u vlastiti unutrašnji prostor i situaciju izvanrednom privlačnošću kojom na njega djeluje književni lik koji ga sili da se prepozna u njemu – čitatelj će tek kasnije biti krajnje osupnut, dezorijentiran, zbunjen. Sklonost koju Dostojevski pokazuje prema metafizičkim temama vidljiva je već u strukturi romana gdje prevladava diskurzivni dio nauštrb pripovijedanja. Ono što prije svega karakterizira književni lik govor je i način na koji se on razvija – čitatelju lik postaje zanimljiv tek kada počne raspravljati ili govoriti sam sa sobom. Za razliku od tradicionalnog, u biti narativnoga romana, gdje su junakove riječi dovršene, od početka definirane njegovim društvenim, psihološkim ili usmenim određenjem – likovi Dostojevskoga odlikuju se intenzivnom intelektualnom aktivnošću koja se razvija kroz dijaloge, monologe i solilokvije. Ako ih nedostaje u dovoljnoj količini, pojedini književni lik djeluje neuvjerljivo i plošno, što se i događa,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=