138 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Daniel NAČINOVIĆ Islanđanin objašnjava svoju sudbinu bjegunca pred Prirodom, a žena uspoređuje taj njegov bijeg s bijegom vjeverice pred zmijom zvečarkom sve dok zmiji taj plijen sȃm ne upadne u ždrijelo... „Ja sam ona pred kojom bježiš“ – reče umah crnokosa. Islanđanin će na to:„Priroda?“ Priroda: „Da, i ništa drugo.“ I tu Priroda upita sugovornika o razlogu njegova bježanja... Islanđanin počinje svoju podužu lamentaciju, iznoseći pojavnosti ljudske taštine i inih ludosti. Sažet ćemo ih riječima gdje putnik veli da ljudi „...koliko se više od sreće udaljuju, toliko je više traže“. Slijedi tako čitav katalog primjera inih gnjavaža, mučnina i uopće nevolja u doticaju s drugima. Mogli bismo ih povećim preskokom do XX. stoljeća sažeti onim dijelom replike poslužnika iz Sartreove drame Iza zatvorenih vrata, tj.„Pakao to su drugi.“ Iz Islanđaninove jadikovke slijedi i zbir drugih nevolja: oluje, potresi, vulkani... Vehementni opis onoga što i naše vrijeme dvadesetih godina XXI. stoljeća proživljava. Pa razne zvijeri, zmije, insekti... Islanđanin pritom optužuje – i to žestoko – Prirodu da je ona „krvnik vlastite obitelji“... Putnik sa sjevernog Atlantika sluti i blizinu onoga gorkog i tmurnog, tako veli, vremena starosti. Tek je trećina ljudskoga života – govori čovjek pred neobičnom grdosijom, živom figurom Nature – namijenjena cvatu i usavršavanju, a„sve je ostalo predodređeno za propadanje i nevolje štono pritom slijede“. I tako redom, a onda mu Priroda saspe u lice: „Jesi li ti možda zamišljao da je svijet poradi vas učinjen? Sada znaj da sam u svojim činima, nalozima i djelovanju, uz rijetke iznimke, uvijek imala sasvim druge nakane od usrećivanja ili unesrećivanja ljudi. (...) I naposljetku, kad bi mi i bilo uništiti čitavu vašu vrstu, ja to ni primijetila ne bih.“ Bila je to hladna voda na glavu ljudskoj antropocentričnosti; no, Islanđanin se ne dȃ i sasipa nova pitanja/argumente. Oslikava ih primjerima i zaključuje pitanjem ne bi li dužnost, služba, Prirode trebala biti u tome da – ako već ne želi darivati radost – a ono da ne dopusti bol, trpež ljudskoga roda, ali i životinjā, svih živućih bića..? Priroda potom daje poduku: kaže da je život „ovog svemira“ stalno smjenjivanje stvaranja i razaranja, tako da jedno služi drugome i konzervaciji svijeta kao takvoga te da slijedom te svrhe ništa i ne može biti oslobođeno patnje... To što je čuo Islanđanin prepoznaje iz zapisa drugih nekih filozofa, a onda izgovara pitanje čija završnica glasi: „...reci mi ono što mi ni jedan filozof ne zna reći: komu li godi i komu odgovara ovaj najnesretniji život svemira, s mukom uščuvan, na štetu i uzȁ smrt svih stvari što ga sačinjavaju?“ (...dimmi quello che nessun filosofo mi sa dire... itd.).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=