58 POEZIJA, PROZA, ZAPISI Daniel RADOČAJ trebamo biti ponosni? Zato što smo Hrvati? Koliko doista možemo biti ponosni na nešto na što ionako nismo mogli utjecati u odabiru, primjerice, između Čeha, Engleza, Bosanaca, Roma, Nijemaca... Ponosni bi itekako bili, vjerujem, dotični ljudi da ih, umjesto povratne naknade za sakupljene boce, na kraju mjeseca „sljeduje“ desetina „nogometnog honorara“. Ne znam za vas, ali nisam seljak – ne režem nožem „fetu“ pršuta niti onaj majušan trokutić kravljeg sira na tanjuru ispraznih domjenaka, poput ljudi koji me, usred ljeta, okružuju znojavi u hlačama do gležnjeva. Previše je snažan taj moj balkanski gen da bih ćevape na nekoj osunčanoj terasi izvlačio iz lepinje vilicom, ne ližući za njima prste, ili popio malo uvozno pivo. Nije europski, kažu. Nije, znam. Niti se ja znam Europljaninom osjećati, niti mi je do toga stalo. Nisam seljačina – ne zviždim za mladim utegnutim sisatim djevojkama, ne kopam nos, niti podrigujem za šankom bez majice. Perem ruke nakon male nužde, ne ostavljam parkiran automobil na mjestu za invalide dok „brzinski“ kupujem „Marlboro“ prekoputa. Suzdržim se pokazati srednji prst pojedinim sudionicima u prometu, unatoč„bliskim susretima“. Ne psujem ako baš ne moram. Ne jebem tuđe žene. Ne pokušavam skretati pažnju na sebe, među pješacima, prekomjernim pritiskanjem papučice gasa neke punoljetne prefarbane olupine s mašinom jačom od sto pedeset konja. Znam čemu služi zahodska četka i kako se upotrebljava nakon velike nužde, čak i u kakvom javnom, zabitom WC-u. Rođen sam potkraj zime 1979. u Titovoj Jugoslaviji. Razumljivo, premlad da bih se sjećao parnih i neparnih registracijskih tablica koje su se, zbog nestašice benzina početkom osamdesetih, trebale poklapati s parnim i neparnim kalendarskim danima vožnje. Ne pamtim bonove za kavu, ulje, šećer... Vanjski dug„težak“ dvadeset milijardi dolara, uz popratnu četrdeset i pet postotnu inflaciju, još dan-danas se spominje, dakako, u razumljivom kontekstu: „Vanjski dug Republike Hrvatske 2014. godine premašuje pedeset tri milijarde eura, nezaposlenih ima preko tristo tisuća“. Upravo zbog te „dječje amnezije“, usprkos iskrenoj pionirskoj zakletvi i svim „optužujućim fotografijama“ pod žarkocrvenom petokrakom, koja iz mračne perspektive potlačenog, potplaćenog prosječnoga hrvatskog radnika sve više sjaji, javno priznajem – ja nisam Jugoslaven. Odrastajući u vrijeme kad je„biti Hrvat“ bilo važnije nego biti zdrav, zaveden ljudskim budalaštinama, izvukao sam neke zanimljive, iako ne i korisne, podatke: prezime Radočaj potječe iz 16. stoljeća iz Gorske Hrvatske u kojoj postoje čak tri istoimena sela (jedno sam uspio pronaći jedino na zemljovidu). Negdje tijekom tih godina radoznale potrage za vlastitim korijenima,„hrvatskosrpski“ jezik službeno je „zamijenjen“ hrvatskim. Legendarne pjesme, poput„Dva dinara druže“„Riblje čorbe“, preko noći prerasle su u političko pitanje. Na radio-postajama „Prljavci“ su danonoćno
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=