56 POEZIJA, PROZA, ZAPISI Daniel RADOČAJ izbrisao s lica zemlje kao svoju najveću grešku. Nitko više objektivno ne sagledava Sveto pismo na koje se sve češće, ponizno i predano, javno poziva. Sama subjektivna naklapanja, iskrivljena tumačenja u svrhu stvaranja opravdanja za potpuno druge, osobne, često nemoralne, ciljeve. U ime Boga pokreću se ratovi, odrubljuju glave, stigmatiziraju pojedinci, omalovažavaju žene. Ako je Bog moj nebeski Otac i Otac mog oca... pa tako unatrag do Adama i Eve, koliko zapravo taj kozmički odnos može biti meni relevantan, uza sve ovozemaljske brige? Pri toj analizi valjalo bi uzeti u obzir dvije relativno bitne stvari: 1. Ponovimo,„nisu svi muškarci sposobni biti očevima“ ili barem dobrim očevima; 2. Moja pankerska uvjerenja nalažu mi – nikad ništa ne uzimati zdravo za gotovo. Svjedoci smo, mnoga djeca danas odrastaju bez bioloških očeva. Nekako, dogodi se, roditelji u pojedinim trenutcima bračne krize upoznaju osobu s kojom im je, rame uz rame, ljepše provoditi slobodno vrijeme negoli s vlastitom obitelji. Zaključujemo li prema mnogim životinjskim primjerima ranog osamostaljivanja mladunčadi, činjenica nije nimalo zastrašujuća. Kako je Bog stvorio čovjeka na „svoju sliku“, moguće je da se i sam, poput mnogih ovozemaljskih očeva, zbunio nepredviđenom težinom roditeljske obveze koja mu je, kroz proces odgoja, naposljetku izmaknula kontroli. Tako se, možda, iz krčme, ohrabren popijenim vinom, više nikada nije vratio zabrinutoj nam majci Zemlji. Mome Bogu, opčinjenom obitelji iz straha od samoće, preračunatih odgajateljskih mogućnosti, tko bi išta mogao zamjeriti? Uostalom, djeca su već odrasla i vrlo slična ocu... Što se drugog navoda tiče, o mojim uvjerenjima, ne mislim njima otkrivati toplu vodu. Situacija je jasna; kao što ne bih, ocu iz ljubavi, ubio susjeda čiji pas sere pred ulazom zgrade da bi mi, zauzvrat, prijevremeno prepisao stan, tako se ne bih ni zbog bilo kakvog Boga okrenuo protiv svoga brata-Čovjeka u zamjenu za život vječni. Priznajem, tvrdoglavo odabirem teži put uza sve moguće nečasne prečace. Poznajem ljude koji su, poput pokojnoga djeda Ilije, iskusili grozote Drugoga svjetskog rata na vlastitoj koži. Gledajući kako danas Izrael sustavno „briše“ Palestince s teritorija vlastite države, čini mi se – učili su Židovi od Führera. Na osnovi vlastitog smrtnog neoprostiva grijeha počinjenog nad nevinim ljudima iza bodljikave žice sabirnih logora, poput onoga u Auschwitzu, ujedinjena Europa, baš poput ostatka svijeta, okreće glavu ustranu, nepristrano podržavajući nepravdu. Vjerujem, četrdesetih godina nije bio problem čovječanstva karizmatičan brkati vojskovođa, Adolf Hitler, već narod koji je jednoglasno i s nacionalnim entuzijazmom podržavao provođenje njegove političke ideologije. Bog možda ne treba crkvu, ali crkva neizostavno treba Boga. Oca svoje institucije koju sam, s vremenom, naučio korakom zaobilaziti. Ne stoga što sam izgubio vjeru. Baš naprotiv; svoje mjesto pred oltarom rado ustupam onima koji vjere još nemaju.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=