66 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Damir BARBARIĆ prorok, tumač, službenik i glasnik.4 S tim u skladu i Platon u svojem zadnjem i najvećem djelu pjesnike naziva „djecom nježnih muza“5. Što su onda muze, bez kojih bi ljudski rod, prema iskustvu najvećih grčkih pjesnika, ali i još ponekog nakon njih, ostao lišen i božanskog zanosa i pjesme kao dozrela ploda tog zanosa? Jesu li one samo proizvod stvaralačke mašte, ljupki i neobvezujući ukras kojim je pjesnik htio osigurati veću pozornost u slušatelja i unaprijed pridobiti njihovu naklonost? Jesu li dakle tek sredstvo poetičke kozmetike, kako se uporno ponavlja do danas? Jasno je iz dosad rečenog da odgovor mora biti niječan. Muze su zbiljska božanska bića, čovjeku sklone nadljudske moći koje u smrtnika bude i potiču božanski zanos i obdaruju ga uzvišenim darom pjesme. Da bismo se barem donekle približili odgovoru na pitanje o muzama i njihovu djelu, uputno je podsjetiti na čuvene stihove s početka Hesiodove Teogonije: Počnimo dakle od muza, koje ocu Zeusu duh veliki pjesmama na Olimpu radošću ispunjaju kazujući ono što sad tu je, što biti će i što bilo je, glasom pjevajući snažnim. Neumorno s usana im slatka pjesma teče. I blistaju dvori oca im, munjobije Zeusa, kad boginja glas se lijep kʼo ljiljan rasprostre. Jekom odzvanja vrh Olimpa snježnog i besmrtnikā dvori. A one, puštajući da glas im se besmrtni razliježe, rod bogova štovani najprije pjesmom slave od početka.6 Zadovoljimo se uputom na tri bitne naznake što ih nude ovi veličanstveni stihovi. Kao prvo, muze svojom pjesmom donose radost velikom duhu svojega oca Zeusa, inače svagda zauzetog vladanjem, promicanjem pravde i održanjem sklada kako među samim besmrtnicima tako i među smrtnim ljudima. Njihov pjev ga razvedruje 4 Usp. Walter Friedrich Otto, Muze i božanski izvor pjevanja i kazivanja (izv.: Die Musen und der göttliche Ursprung des Singens und Sagens, Düsseldorf, 1956.), Sisak, 2022., 36 i d. Usp. stav Ernsta Roberta Curtiusa u njegovu monumentalnom djelu Europäische Literatur und lateinisches Mittelalter, 11. Auflage, Tübingen und Basel, 1993, (11948.), 235: „‘Konkretnim' formativnim konstantama književne predaje pripadaju muze. Za antički nazor one nisu pridružene samo pjesništvu, nego svim višim oblicima duhovnog života. Živjeti s muzama znači živjeti humanistički, kako to izriče Ciceron (cum Musis, id est, cum humanitate et doctrina; Tusc. V 23, 66). Za nas su muze shematski likovi odavno preživljene predaje. Ali one su jednom bile životne sile. Imale su svoje svećenike, svoje sluge, svoje proroštvo – i svoje protivnike. Svaki list u povijesti europske književnosti govori o njima.“ 5 Platon, Nomoi, 817d4. 6 Hesiod, Theogonia, st. 36 i d., u: Hesiodi Theogonia Opera et dies Scutum. Edidit Friedrich Solmsen, Oxford, 1970., 6.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=