62 Damir BARBARIĆ, Zagreb U SLUŽBI MUZA U radu se izlaže antički, prvenstveno grčki nazor o entuzijazmu kao temeljnom ugođaju pjesništva i o njegovu izvorištu, glasu božanskih muza, čujnom samo unutarnjem sluhu. Slijedeći taj zov, pjesnik u zanosu biva istrgnut iz obične, navikom ustaljene ljudske svakodnevice i uzdignut u okružje muza i besmrtnih bogova. To okružje, kao mjesto susreta ljudi i bogova, pjesniku se otvara prije svega u kultnoj svetkovini, u kojoj mu se vrijeme koje neprestano prolazi i u sebe uvire pokazuje kao privlačeći i istodobno prijeteći vrtlog čiste, beskonačne otvorenosti. Da bi se u tom vrtložnom gibanju očuvao, pjesnik ga, vođen i potpomognut čudesnim sjajem ljepote u pjevanju besmrtnih muza, mora smiriti i barem djelomice zaustaviti granicom, mjerom i pravilom. Tim ograničenjem bezgraničnog vremena nastaju najprije takt i ritam, a na osnovi njih onda i melodija, harmonija i cjelokupni sustav pjesničke ritmike i versifikacije. Time biva zacrtan prvi i osnovni ustroj nastajućega pjesničkog djela, kojem onda prirastaju s njime usklađene i njime određene pjesničke riječi, čiji smisao i značenje se upravo tim ustrojem muzičkog zvučanja uzdižu nad prozni govor, bitno određen razumom i njegovim svrhama. To znači da pjesništvo, ponajprije lirsko, u osnovi pripada iskonskoj muzici kako je u antičkoj Grčkoj pod imenom „mousiké“ bila shvaćana kao nedjeljivo jedinstvo pjevanja, glazbene pratnje i plesa. Razmatranje se zaključuje stavom da je filozofija, jer je i sama bitna vrsta i pojava iskonske muzike, iz temelja srodna tako shvaćenom pjesništvu te je, kao i ono, vođena i određena entuzijazmom, a u svojem je ishodišnom ugođaju zadivljenog čuđenja usklađena s pjesmom božanskih muza, iako taj sklad ne gradi, poput pjesništva, ritmičkim tvorenjem oblika i slika, već prvenstveno složenih općenitih odnosa, koje nazivamo mislima i pojmovima uma. (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=