184 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Igor ŠIPIĆ iz koje će umjetnikova ruka oblikovati i skulpturirati ispravljajući samog Stvoritelja? Dakako, pridružit ću se imenjaku – uistinu, što hoće te žene!? I nije to tek filozofsko pitanje. Obrazac ne zahtijeva samo polivalentno znanje kakvo posjeduje Sanja Knežević,11 već i sposobnost intuitivnog otpočinka na postignutoj harmoniji djela, kao umjetničkoj fantaziji koja će prevrnuti „pokornost i prkos, gnjev i vrhove smreke, i orlove i nebo“, kako bi se odbacile sumnje i potvrdile istine: ne postoji ništa materijalno od globalnoga kulturnoga kolosa mediteranizma što se može dotaći, e da bismo kontrolirali procese nastajanja. Privid grješke je trenutačan efekt prolaska kroz filtere osjetila i ticala, pa stoga ne može biti riječi ni o nenamjernoj grješci, već isključivo o različitosti pristupa. Mitološki prilaz žene neomodernoj ženi, pa i dalje, zapadno, k ženi današnjice, postmodernosti, niz je koji slijedimo postavljajući pravodobno pitanja dorasla moći osebujna leksika što vodi istomu, uzvišenu ili indiferentnu, s nekom neutralnošću kontinenta. Prihvatimo li autoričinu tezu „otoka-vlastite sobe“, valja se zapitati – koliko smo ga onda usvojili u sebi kao ženu, a koliko je on već žena u nama? Koliko sam ja dio nje, a koliko ona dio mene? Tko koga posjeduje i potkrada u tom nevidljivu suvlasničkom odnosu apstrakcije nečega što je samo živa poetska slika? Na sva ta pitanja uvijek će odgovoriti nova knjiga, pa i aktualna koju zaštitnički držim u ruci: poput osjećaja je prvoga pokreta djeteta u sebi, pa sve do onih koji odu i nikad se ne vrate; drugih što odu, a u njima stalno „vrije“; trećih što ne idu nikamo i žive sve to što „nije“ – to što nisu otišli, to što čekaju da se vrate, na kraju, to što si tu, čije tuzemno odozgo negdje, sa sjevera, dijeliš. Trojna klasifikacija u bitnomu odredila je neka književna imena kritike mediteranskih korijena. S toga motrišta na procese i postupke medijacije možemo gledati principom Arhimedova ogledala zrcaleći zrake što ih Mediteran odašilja brodovima („Zrcalo dvojakog bića“).12 Igor Mandić, nesumnjivo pripadnik prve grupe, koji je otišao i nikad se korijenski „vratio nije“, drhtureći pred smrt će, na provokaciju Mediterana u njemu, jednostavno retorički – tko sam ja,„prstac zabijen u beton nebodera“! Ali kojeg? – zagrebačkoga nebodera! Ovakva nemoć još nije viđena! Već sam napisao misao malog porta: nisam nikad sumnjao da ta njegova ustobočena antikontra, a do pred kraj kao predsmrtni dnevnik13 upisana dvojasnost otpora promjenama, koja će negdje na putu potkopati samu sebe, ne bi bila tek krabuljna maska – prava bit naravi koju je gajio kao maksimu svoga života, a sad ju podsvjesno izrekao i u duhu i u tijelu sebe, u čitavosti i čitatosti:„Tek ako te strah, onda napiši tu rečenicu!“ 11 Izv. prof. dr. sc., pročelnica Odjela za kroatistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru. 12 S. Knežević, Golubica..., nav. dj., str. 111. 13 I. Mandić, Predsmrtni dnevnik, V.B.Z., Zagreb, 2017.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=