195 Matija ŠTAHAN KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST ta koji simbolizira raskid s homerskim mitskim pristupom, pa uvelike i Platona koji mitove iskorištava kao polazišta za filozofske zaključke, sve do, barem, Nietzschea, koji ponovno sljubljuje, najjasnije u svojim zapisima o Zaratustri, filozofsko i književno u jedno. Osim što se neću baviti poviješću međuodnosa književnosti i filozofije, neću se niti prikloniti velikim demitologizatorima i dekonstruktivistima koji su obilježili prvu i drugu polovicu 20. stoljeća – njihov ukupan i zajednički učinak je, naime, paradoksalan: dekonstruirajući mitove, mitologizirali su dekonstrukciju. Umjesto toga, radije ću dekonstruirati dekonstrukciju i remitologizirati mitove. Kako? Kroz svojevrsni mit o mitu, jer„život“ mita sam je po sebi mitski. To je mit o nastanku i mit o nestanku te mit o obnovi. Samim time, on je vrlo tipičan, čak arhetipičan – osim mita o smrti i povratku u život – za pojedinca – jedan od osnovnih mitskih obrazaca onaj je o zlatnome dobu, padu iz njega i njegovu povratku, za zajednicu. Mit o mitu („metamit“, ako smo postmoderno raspoloženi) njihova je sinteza, i stane u jednu rečenicu: bio jednom jedan mit koji je umro i uskrsnuo. Jer, povijest svemira povijest je raspadanja. Od postanka, sve se raspada na manje dijelove. Veliki prasak raspada se na helij, deuterij, litij i berilij. Prvi stvaralački čin raspada se na manje stvaralačke čine, sve do ljudi i njihovih postupaka. Oziris je raskomadan i njegovi organi bivaju razbacani svijetom. Logos se, rječnički, raspada na riječ, razum, um, sklad, smisao i zakon. Svaka od tih riječi implicira cjelovitost, ali nijedna ju sama po sebi ne postiže. Zadnji mehanizam rekonstrukcije onoga što se pretvorilo u krhotine, to jest mit, i sam se pretvorio u krhotine, raspadajući se u književnost, filozofiju, prirodnu znanost, magiju, historiografiju i religiju. Što više vremena protječe, sve se komada u sve više komada. Znanje se fragmentira u subspecijalizacije subspecijalizacijinih subspecijalizacija: znanje o Bogu ustupa mjesto znanju o čestici – koja se ispostavlja jednako nedokučivom kao što je i Bog. Homo universalis je nestao, a zamijenio ga je homo particularis. Kako je onda moguće ponovno dokučiti puninu istine? Rekonstruirajući krhotine smisla u veliku kozmičku slagalicu. To su činili mnogi, od Platona koji je nastojao rekonstruirati idealne istine iz svijeta ideja, do Katoličke crkve koja je putem dostupnih joj fragmenata o Božjoj volji nastojala rekonstruirati cjelovitost te volje i sabrala ono do čega je došla u svoje katekizme. Put do istine ide jedino preko mita, ne unatoč tome, već upravo zato što on nije doslovna, nego simbolička istina. Mit može biti prividno „ubijen“ epohom racionalizma, a njegovi dijelovi razbacani ponaokolo, u obliku književnosti, filozofije, religije, historiografije, prirodnih znanosti i tako dalje, kao Ozirisovi organi po svijetu. Ali mit će se, kao i uskrsli bog, uvijek vraćati – ako ne izravno, a ono prikriven, pod maskom sekularnosti i racionalizma, pritajen kao Isus koji se neprepoznatljiv javio svojim učenicima na putu za Emaus. Stoga ovdje neću pozvati na obnovu mitskog
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=