171 Sanjin SOREL KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST vori najvažniju stvar – ono što je Predrag Lucić ispisao svojim projektom najbolja je i najsloženija satira, dopuštam si napisati, u čitavoj povijesti hrvatske književnosti. * * * U trijadnoj vezi između autora satire, njegova referenta (mete satire) te čitatelja mora biti uspostavljena svijest kako je uljez u tom modelu stran. Pojedinac/institucija/ideologija na koju/koje satiričar usmjerava svoj iskaz, u uspješnoj satiri, trebao (trebali) bi čitatelju biti jasan (jasni). Pritom je poželjno da se i meta satire nađe u toj čitateljskoj ulozi. Satiričan tekst složena je tvorevina jer pretpostavlja intenzivan odnos između sudionikā diskursa, njihovo znanje i svijest o kontekstu. Pred čitatelja se postavlja određeni zahtjev, morao bi posjedovati dozu racionalnosti – prepoznavanje konteksta, razumijevanje apsurdnih te ironijskih iskaza i svega ostaloga čime se pjesnik služi. Drugim riječima, satira će biti to uspješnija što su usklađenije vrijednosti između autora i čitatelja. Usto, ona se mora referirati na one društvene topose čija je rasprostranjenost već konvencionalna. Da bi nešto postalo društveno konvencionalno, ono mora biti opće, sveprisutno i svima prepoznatljivo. Kada glupost, nemoral, zlo, laž, nasilje, beščašće i sl. postanu toliko rašireni da ih više gotovo i ne primjećujemo, tada satira, izvedena li je dobro, dobiva umjetnički pa u nekim slučajevima i pedagoški legitimitet. Jedan od glavnih retoričkih postupaka kojima se može biti duhovitim u pjesmi svakako je – ludizam. Istovremeno nasmijati i provocirati, zafrkavati se i govoriti istinu s kojom se ne želi suočiti. Da bi satira bila uspješna, kod čitatelja mora biti prepoznata duhovitom, humor bi morao biti društveno interaktivan. Ma koliko satirična žaoka bila bolna, uvijek mora biti i zabavna. Kada su mete takovrsnoga teksta predrasude, društvene vrijednosti, događaji itd., tada se i akteri političke scene uvlače u narativ, gotovo da ih se poziva na javnu re/akciju. Ako je car gol, a nitko to ne vidi, je li onda doista gol? Lucićev pjesnički ludizam upravo je dijete iz Andersonova Careva novog ruha. Kralj su svi oni iz sfere satirične kritike. Odabir ludizma kao metode znači odabir stvaralačke slobode koja će se distancirati od racionalnosti, konvencija i pravila. Ne baš svih pravila, već samo onih koja izlaze izvan okvira etičkih vrijednosti koje su autoru bitne. Paradoks koji postiže ludendističkim konceptom s racionalnošću ukupnog političkog diskursa u Hrvatskoj je u tome što tu nema gotovo nikakve racionalnosti, konvencija i pravila, osim onih koje su u svojoj biti neetičke: laž, krađa, nepravda, bezosjećajnost i sl. Drugim riječima – ludizmom na ludizam! Stoga, retoričko je pitanje: nije li Lucić, kada nastupa kao ludist, zapravo – racionalist? To je centralna autorova pozicija – ludizam koristiti kao etički zahtjev za boljim i pravednijim, manje nasilnim, empatičnijim društvom, društvom u kojemu su razlike konstitutivne, a ne retoričke.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=