27 Vinko BREŠIĆ POEZIJA, PROZA, ZAPISI Sve je prošlo tako brzo da nije ni primijetio kako mu srce brže kuca, sve dok se nisu našli ispred goleme mirne vode jezera za koje je davno čuo da su ga u međuvremenu napravili i da počinje upravo tamo negdje niže nekoć očevih mu njiva. Pogledom je tražio taj početak ne bi li odmah ugledao ono što ga je poput magneta vuklo. I dok je tražio tu točku, ugleda planinu čiji su se obrisi poklopili s onima u njegovoj glavi, te osjeti kako mu srce naglo zakuca i krv pojuri. Pogled mu se lagano zamuti i on se diskretno okrene od žene, da ga ne vidi takvoga. A ona je samo šutjela i, poslije će mu reći, divila se ljepoti, koju nije očekivala. Šutke su nastavili dalje, obišli branu jezera te po sjećanju okrene Vlatko auto na desno, prema obližnjem zvoniku koji je prema crtanki u njegovi glavi pripadao tetku Jandri kad su jednom, sjeća se, bili svratili nakon mise na kojoj je vidio više jabuka negoli duša. Listajući svoju imaginarnu crtanku, pronađe i drugu točku koja ga je vodila prema selu. Bila je to jedna škola, na osami, niže nje potok s vrbama, a između put koji je išao prema onoj točki usred planine. I ovdje asfalt, a Vlatko pamti bijele ceste s hrpicama prhke prašine koju je najradije bos gacao, a ona bi se dizala poput oblaka i, za razliku od one slavonske prašine u koju su ga bili odveli, odmah i nestajala. Najednom auto počne poskakivati zbog izbočina na cesti, što je i ovdje bio znak da je blizu škola. Nakon drugoga poskakivanja ukazao se i Dom, i u Vlatkovoj crtanki odjednom se okrene nekoliko listova. Na prvome prvomajska proslava s ocem, prvo kino, cirkus i prva kokta, na drugome Čičin dućan u kojemu mu mater kupuje odijelo zbog kojega će mu se djeca prvog dana škole rugati i zvati ga dokturom, a na trećem pogreb babe Jele na Zelenom greblju preko puta Doma na kojemu nije znao je li bio ili si je to samo umislio. Na četvrtom listu četiri puta: jedan vodi u župnu crkvu i priča priču o vjeronauku na koji ga je starija sestra doslovno na silu vukla, drugi pokraj stećaka, u selo djeda Jure i babe Jele kod kojih je samo jednom nakon selidbe ljetovao, i to je prošlo neslavno, jer je morao čuvati krave, treći ga podsjeti na Titovu štafetu za koju mu nikad nije bilo jasno zašto je i on nije nosio, dok je četvrti vodio prema izvoru iza kojega je livada zvana Lastavica na kojoj ga je djed Jure toga jedinoga ljetovanja naučio kositi. Produže ravno cestom koju je u djetinjstvu više puta s roditeljima prepješačio te mu se učinilo da je svako stablo isto, svaki grm na svome mjestu, pa se dadne u pogađanje gdje će koji puteljak, a gdje zaselak izbiti, pogodi jasenove s izvorom na kojemu se obavezno stalo, pa livadu zaklonjenu od ceste na kojoj se uvijek vidio ni sam ne zna zašto i je li ikad na nju i stupio a kamoli se igrao, a kad ugleda prve mezare sa Džebina greblja i cesta se počne naglo uspinjati, srce mu zatutnji. Pogled mu je već hvatao jarugu i tražio drenjak na koji se verao, pa gaj i ledine na kojima se ligurao,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=