73 Damir BARBARIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST stvu svojega lika sam dospije u igru, tad nastaje ples. Sjaju svetkovine pripadaju igra i ples.17 Na bezglasni ugođaj kojim ga muze daruju pjesnik jednako bezglasno odgovara onim što svem njegovu djelu prethodi, što ga tek priprema i zacrtava mu prvi, još samo ovlašni oris, a što bismo s Heideggerom mogli označiti kao „slušanje koje pjesnički zasniva i tvori“18. Već u samom slušanju kao unutarnjem razabiranju bezglasnog nagovora muza zbiva se početno zasnivanje temeljnog orisa, nacrta, nabačaja pjesme koja se tek treba izgraditi. Da bismo dokučili bit tog iskonskog zbivanja, treba se još jednom osvrnuti na bitni ustroj entuzijazma. U tu svrhu valja nam se upustiti u duboke, djelomice teško dokučive uvide Hegelove estetike. Kako je već rečeno, u zanosu i ushitu entuzijazma čovjek biva izmaknut iz svega naviknutog i poznatog u sebi i oko sebe te zahvaćen vrtlogom istodobne blizine i daljine onog božanskog. Mjesto njegova susreta s božanskim u ekstatičnoj uzdignutosti nad čvrsti oslonac u nečemu postojećem pokazuje mu se ponajprije kao beskonačna otvorenost vremena u njegovu čistom prolaženju, koja prijeti da ga povuče i ponese sobom u bezdan iščeznuća. Ipak, da bi se zbiljski odazvao pozivu muza, on ne smije sebe čuvati, ustrajavati na sebi i svojem konkretnom, svagda djelomičnom opstanku, već se tomu što mu se u zanosu otvara i pokazuje mora u potpunosti i bez zadrške prepustiti,„mora svoju subjektivnu posebnost i njezine slučajne djelomičnosti znati zaboraviti i sa svoje strane se sasvim zadubiti u građu, tako da je on kao subjekt tako reći samo forma za formiranje sadržaja koji ga je obuzeo“19. Prepusti li se tako u potpunosti zanosu kojim je obuzet, njegova će unutrašnjost biti „predmetom koji slavi (bogovi, heroji, kneževi, ljubav, ljepota, umjetnost, prijateljstvo) tako prožeta, ispunjena i ponesena da se čini kao da je predmet u tom zamahu oduševljenja ovladao cijelom dušom te u njoj vlada kao jedina moć koja je određuje“. U tom bi se slučaju sama stvar koja će biti predmetom pjesme mogla „za sebe plastično uobličiti, kretati i dovršiti u epskoj skulpturnoj slici“, što se doista i zbiva u pravom epskom pjesništvu, prije svega Homerovu. No drukčije je s lirskim pjesništvom. Ono što pjesnik u njemu treba izreći i učiniti objektivnim jest „upravo njegova vlastita subjektivnost i njezina veličina“. To on postiže „tako da sa svoje strane ovlada predmetom, unutarnje ga preradi, u njemu sebe sama dovede do izvanjšte17 Martin Heidegger, Erläuterungen zu Hölderlins Dichtung, GA 4, hrsg. von Friedrich-Wilhelm von Herrmann, Frankfurt am Main, 1981., 26. 18 Heidegger, Hölderlins Hymnen „Germanien“ und „Der Rhein“, 202:„das dichtende Hören“. 19 Georg Friedrich Wilhelm Hegel, Ästhetik I, u: Theorie-Werkausgabe, hrsg. von Eva Moldenhauer u. Karl Markus Michel, Frankfurt am Main, 1970. (dalje se navodi kao TWA s oznakom sveska), Bd. 13, 373.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=