63 Damir BARBARIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Pita li se današnjeg čovjeka misli li u dubini duše da su pjesnici zapravo ludi, samo će ga uljudnost možda spriječiti da odgovori potvrdno, dakako ukoliko nije navikao u skladu s revnim promotorima kulture ponavljati istrošene floskule o uzvišenosti pjesništva, književnosti i umjetnosti. Dopustite da ustvrdim kako je potvrdan odgovor na spomenuto pitanje jedini ispravan. Čestitog čovjeka s ulice instinkt i zdrav razum ne varaju; pjesnici doista jesu ludi. No, što tu zapravo znači„ludilo“? Imamo li dovoljno odvažnosti da bismo priznali svu dubinu svojega neznanja, nelagode i smetenosti u koje zapadamo suočeni s tim pitanjem? Obratimo se za pomoć Platonu, filozofu kojeg se s pravom smatra tisućljetnim učiteljem Zapada, i to takvim koji je ne samo dubok i strog mislilac nego ujedno istinski zanesen pjesnik. U jednom od svojih najljepših i najpoticajnijih dijaloga, u Fedru 244 i d., on se suprotstavlja uvriježenom mnijenju da je mania – riječ koja je u grčkom jeziku, daleko od sablazni današnje„manije“, značila u isti mah ludilo i zanos i oduševljenje – nešto naprosto zlo, te na iznenađenje sugovornika i čitatelja, kako tadašnjih tako i sadašnjih, smjelo ustvrđuje da ljudima upravo od nje dolaze najveća dobra, doduše pod uvjetom da je poslana od bogova. Kako će kasnije obrazlagati, ludilo koje je posljedica ljudskih bolesti treba razlikovati od onoga koje potječe od božanske izmaknutosti i izbačenosti iz cjeline navikom ustaljenih običaja. Toj drugoj vrsti pripada na primjer sposobnost proricanja, ili pak ona ritualnog pročišćenja u kultu i religiji, a ponajprije i ponajviše zanos koji dolazeći od muza zahvaća djetinje poletnu i neiskvarenu dušu te je budi i bakhantski oduševljava za pjesništvo. Platon ne krije svoju uvjerenost u iznimnu vrijednost i uzvišenost takve mania:„Tko pak na vrata pjesništva dođe bez ludila odnosno zanosa muza, uvjeren da će već i samom vještinom (techne) dovoljno biti pjesnikom, taj ostaje i sam u nj neupućen i neposvećen, kao što i njegovo pjesništvo, jer je djelo onoga tko je samo razborit, blijedi i iščezava pred pjesništvom onoga tko je obuzet i ponesen zanosom.“ Ludilo kao božanski zanos koji čovjeka izbacuje iz cjeline uobičajenog ljudskog obitavanja i izlaže ga u otvorenost susreta s muzama Grci su imenovali riječju enthousiasmos, koja doslovno znači stanje u kojem je čovjek do te mjere obuzet bogom da je zapravo sam bog taj koji u njemu i iz njega djeluje. Koliko god to bilo teško prihvatljivo čovjeku udomaćenom u okružje onog prisnog i poznatog, u kojem se unatoč svim mogućim nevoljama, teškoćama, izazovima i nedoumicama osjeća sklonjenim i sigurnim, pjesništvo zajedno s cjelinom umjetnosti i svih visokih dostignuća duha nastaje upravo iz tog čudnovatog, ljudskom umu nedokučivog božanskog ludila. Kad je riječ enthousiasmos kasnije tijekom stoljeća prevedena latinskom riječju inspiratio, ili pak njemačkom „Begeisterung“, kojima u našem jeziku odgovaraju izrazi „oduševljenje“ i„nadahnuće“, tim je naoko ne osobito značajnim činom iz riječi uklo-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=