146 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Žarko PAIĆ je to Ja mislim. Drugim riječima, ovaj platonski način mišljenja nužno pretpostavlja vječnost koja se stabilizira u vremenu kao mogućnost individuacije. Lakoća kojom Borges nastavlja ovu metafizičku raspravu o vječnosti i vremenu posebno dolazi do izražaja s brojnim književnim primjerima koji bi njegovu čitatelju trebali vratiti vjeru u platonizam, pa stoga navodi tzv. generičko ponavljanje imena, pa onoga čovjeka koji se zaljubljuje u ženu koju nikad nije vidio, ali je čuo iz priča, tako učestalih u perzijskoj i arapskoj književnosti, da je dotična dama kose poput noći rastanka i bijega, lica poput dana slasti, grudi poput kugala bjelokosnih, hoda koji posramljuje antilope i tjera u očaj vrbe... (str. 71) Platonsko je i to da je moj prijatelj, književnik i filozof Dražen Katunarić išao u Buenos Aires kako bi vidio što je ostalo od duha Borgesa i slavnog argentinskoga tanga, a ja nikad nisam dospio do Lisabona da bih vidio grad koji sam sanjao čitajući Pessoinu poeziju, ali jesam do grčkih gradova i otočja iz Pindarovih oda i Hölderlinovih elegija, a ne iz navođenja turističkih vodiča i zemljopisnih karata. Ono stvarno, dakle, nije nikakva iluzija stvarnosti, već je misaona forma ili matrica prostorno-vremenske orijentacije u kojoj se sabire bitak i vrijeme kao povijest vječnosti. Što, naposljetku, ostaje od toliko slavljene vječnosti naspram vremenosti i vremenitosti? Vremenost ću hajdegerovski nastojati razumjeti kao ono iskonsko vrijeme koje je upravo zato suvremeno koliko i Homer i Parmenid u 21. stoljeću zbog toga što je u razlici spram loše vječnosti, a ne hegelovske loše beskonačnosti, otvorena spram budućnosti bez redukcije na novovjekovnu tehničku aktualnost. Vremenost je živa vječnost događaja epohalne konačnosti, a vremenitost mrtva ireverzibilnost koja se samo produžava do beskraja kao ono jednoliko isto i nepromjenljivo. Kaže Borges, iznova u tekstu, da je peta knjiga Eneada, koja po analogiji odgovara jedanaestoj knjizi Ispovijesti sv. Augustina,„najbolji dokument o prvoj vječnosti“. (str. 72) Prva je, kaže Borges, ona vječnost koja je „službeno proglašena nekoliko godina nakon kronične crijevne boljetice koja je dokrajčila Marka Aurelija“. (isto) Druga je, pak, vječnost ona kršćanska iz Irinejeva sv. Trojstva, prema kojemu rođenje Sina iz Riječi koju je stvorio Otac prije nastanka sv. Duha dokazuje kako je ovaj čin prethodio vremenu, što znači u vječnosti kao sintezi tri ekstaze vremena (prošlosti, sadašnjosti i budućnosti). Borges je gotovo istovjetan u promišljanju ovoga metafizičkoga problema s današnjim kozmologijskim i astrofizikalnim spoznajama o Velikome Prasku. Poznato je, naime, da je i za Rogera Penrosea misterij ono vrijeme prije stvaranja svemira odnosno svijeta. U tekstu Povijesti vječnosti zato Borges jasno kaže da se „za svakog kršćanina prva sekunda vremena poklapa s prvom sekundom Stvaranja ‒ tako ne moramo zamišljati prizor dokonog Boga (što ga je nedavno rekonstruirao Valéry), koji u 'prethodnoj' vječnosti
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=