176 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Sanjin SOREL nje – što je istinito u službenim narativima? Da, ta poezija barata činjenicama, novinarski je iznimno dobro upućena, svjesna političkih odnosa u društvu te naoružana svim potrebnim i provjerljivim podacima. Drugim riječima, da bi se nešto moglo satirizirati, uputno je prvo odrediti nultu, ishodišnu točku – istinitost, istinitost u svakom pogledu. Sve drugo negativan je zrcalni odraz satire. Budući da su književni tekstovi na sebi svojstven način (specifičnom uporabom jezika – semantika, sintaksa, retorika) prenositelji sustava vrijednosti, normi i etičkih pitanja20, čim dobiju javnu vidljivost već stupaju u interakciju sa svijetom, s ljudima, u složenu igru recepcije. Kod Lucića nije u prvome planu odnos estetike i etike, već prvenstveno etike i politike. Možda griješim, no autor u satiričnim pjesmama kao da govori kako ne treba živjeti, na kojim se načelima svaki pojedinac i, sukladno tome, društvo, ne bi trebali konstituirati. Sadržaji njegovih satira potiču čitatelje na moralna pitanja o nacionalizmu, vjeri, zlu, prevari, krađi, gluposti itd., i autor zapravo sudjeluje u njihovu, uvjetno rečeno, kritičkom odgoju. Mislim da upravo na tome mjestu, kada satira prestaje biti provokativna, kada postaje moralno usmjerena, tada njezina oštrina izostaje, što je, naravno, u praksi nemoguće potvrditi, tvrdi Dustin Griffin21. No, Lucić izbjegava moment gubitka satirične oštrice jer tekstovi svjedoče njegov etički habitus koji se u pjesmama prepoznaje kao svojevrstan minus-postupak. Taj minus-postupak, glasni nedostatak, jest moralno ishodište, latentni sadržaj, ideal upisanih društvenih vrijednosti koje se mogu prepoznati tek u obrnutome modu čitanja. Manifestna razina Lucićevih pjesama uvijek je zasićena svim raspoloživim satiričkim retoričkim arsenalom: parodijom, aluzijom, ironijom, travestijom, hiperbolom, burleskom, a kako se izvodila i uživo, u dvojcu s Borisom Dežulovićem, predviđena je i njezina kabaretska te muzička izvedba. S obzirom na to da je satirična pjesma stoljećima bila dijaloškoga karaktera, njihova javna izvođenja samo su jedan od tradicionalnih oblika pučke duhovitosti. Možda bi bilo previše odlaziti u prošlost književnih vrsta, no samo podsjećam na tzv. podrugljive epske pjesme, porijeklom iz renesanse, a popularne za vrijeme klasicizma. Ta će pučka duhovitost zapravo biti vrlo ozbiljna jer navedeni dvojac potvrđuje interferenciju usmene i pisane književnosti. U usmenoj književnosti poezija je bila izvođena, stoga joj je estetska funkcija bila u drugome ili trećemu planu. Njezine su funkcije bile emotivne (npr. naricaljke), poslovične, magijsko-obredne, informativne (npr. pripovijedanje o prošlosti), zabavne/ razonodne itd. U svakom slučaju usmeno je pjesništvo, kao izvedbeni čin, bilo do20 Špela Virant, Irena Samide,„O literaturi in etiki“, predgovor, u: Literatura in etika / Literature and Ethics, Primerjalna književnost, letnik 40, št. 2, Ljubljana, avgust 2017., str. 1. 21 Griffin, Dustin, Satire: A Critical Reintroduction, The University Press of Kentucky, 1995.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=