106 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Dragutin LUČIĆ Luce STULLI LUKA (VI., 156) stoji: Spjevao je svečanu elegiju / u čast vakcinacije14. Nadalje, u IV. Vizije (III., 79), medicina bez krzmanja preuzima terminologiju Guliverovih putovanja Jonathana Swifta koji je, kad smo već kod bolesti i zdravlja, kako je primjetio Kierkegaard, u mladosti gradio duševnu bolnicu da bi u starosti završio u njoj: ‘Liliputanske’ halucinacije su vizije malih osoba, / a obratno su ‘guliverske’ halucinacije15. (Semantički i više nego dvojbeno!) U okružju hipohondrije hvali se pak Molière koji je: pred gotovo tri stotine godina uočio i s pravom se u svom ‘Umišljenom bolesniku’ narugao tadašnjim liječnicima koji su takve bolesti liječili purgativima, klistirima i puštanjem krvi16. U enciklopedijskim natuknicama, uz Platona, nailazi se na niz u širemu smislu literariusa: Diogena, Aristofana, Euripida, Stratona, Tomu Akvinskog, Albertusa Magnusa, Kanta, Schellinga, Novalisa... Kad se već spomenulo Platona, ne poseže li i on u narečenom kontekstu, kad zakaže pojam, za mitskim načinom kazivanja, za samom kazom, pa se onda taj način plauzibilno naziva „filozofijskim mitom”? Ne priziva li i muze, iako one dohode iz mitskih i pjesničkih daljina Homera i Hesioda, ergo iz nekog predfilozofijskog doba? Pored toga, nije li upravo Platon, tako reći paradigmatski, ponajprije u Zakonima/ Nomoi, rodoačelnikom primjene umjetnosti u vanumjetničke svrhe (shole i paideia). U novovjekovlju, od Schellinga, za kojega umjetnost ima biti organonom filozofije, preko Kierkegaarda, za kojega bi romantično pjesništvo trebalo služiti religiozitetu, i preko egzistencijalizma Sartrea i Camusa, hermeneutika Heideggera i Gadamera ili kritičke teorije Adorna i Habermasa, pa sve tamo do praktičkih konzekvenci u modernome designeu, te Bauhausu Waltera Gropiusa ili Obrtne škole Hermana Böllea kod nas, kao da se slijedi ova zacrtana putanja, prema kojoj ovako ili onako umjetnost postaje kućnom pomoćnicom filozofije, teologije, politike, ekonomije, progresa (nečega samorazumljivo „uzvišenog” ili „korisnog”) ili pak estetizirane vizije svakodnevnog života, štoviše, do toga da prema tim „novim shvaćanjima” postaje „nemoguće razlikovati umjetnost od umjetnog obrta”, kako je Ujević, 1930., primijetio u „putopisu” Iz Dubrovnika – Koraci kroz kamene republike, uz mali komentar neko14 Isto. DUBROVNIK (II. 236; V., 376). 15 Isto. IV. Vizije (III., 79). 16 Isto. V. S finalnog gledišta (III., 232).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=