136 Daniel NAČINOVIĆ, Pula LEOPARDI O ISLANĐANINU I PRIRODI Filozofični aspekti jednoga književnog dijaloga Postmoderno vrijeme svjesno je da se mnoge bliske vlastitosti ljudske ekumene udaljuju, a da se udaljeni sadržaji približuju, da su mnogi narativi ishlapjeli, sluteći da hirovi Prirode nipošto nisu sezonske šale, te da se redci iz Apokalipse, kako netko reče, danas čitaju i kao priručnik. U tom je smislu zacijelo točna i ustvrda da se sa sve dubljim prodorom u tajne svemira još više pojačava i njegova tajnovitost... Pitanja ontološkoga identiteta života sveopće naravi i zemaljskih bićā, stalne smjene života i smrti, svrhe življenja; bol i nemoć, neizvjesnost i gubitak nade... stalnost su onih susreta što ih od pamtivijeka, u prožimanju i dopunama, ostvaruju književnost i filozofija. Islanđanin iz pera Giacoma Leopardija, talijanskoga pjesnika i mislioca (Recanati, 1798. – Napulj, 1837.), tragač za smislom svrhom svemirskog metabolizma i razložnostima čovjekova turobnoga usuda, kreće na put i ostvaruje (ne baš sretno) svoje filozofično i alegorično putovanje pod Leopardijevim perom tamo između 21. i 30. svibnja 1824. godine. Tada je, naime, Pjesnik napisao Dijalog Prirode i jednoga Islanđanina (Dialogo della Natura e di un Islandese), po njegov svjetonazor indikativno i zanimljivo prozno, dijaloško suočenje što će biti objavljeno u Moralnim djelcima (Operette morali), definitivna edicija, u Napulju 1835. godine. Očigledno je pod pokrovom alegorije literarnog Islanđanina sȃm stvarnosni conte Giacomo – punim imenom Giacomo Taldegardo Francesco di Sales Saverio Pietro Leopardi – načitan raznorodnih knjigā iz bogate obiteljske knjižnice, pritisnut bo- (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=