126 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Jelena LUŽINA bezuvjetne osamljenosti? Čitajući namjesto gledajući? Može li se intimni/privatni „doživljaj čitanja“ na bilo koji način uspoređivati s učinkom kolektivnog/masovnog „doživljaja gledanja“, pogotovo imaju li se u vidu danas nezamislivi prostorni kapaciteti „hiperdemokratskih“ i uvijek prepunih helenskih gledališta, građenih za tisuće i tisuće znatiželjnika? Prvo Dionizovo kazalište u Ateni, drveno, navodno je primalo petaestak tisuća gledatelja. Ono kasnije, kameno, oko dvadeset i sedam tisuća. kazalište u Efezu bilo je najveće: navodno s četrdesetak tisuća sjedala! Najimpresivnije i najočuvanije do danas, kazalište u Epidauru, može primiti dvadesetak tisuća ljudi. Predstave se u njemu izvode i danas, u nezamislivo dobrim uvjetima: akustika i vidljivost su apsolutno savršeni! Antička je publika u svoja kazališta dolazila hrpimice, sjedila u njima cijeli dan, pod visokim nebom grčkim, na razmjerno visokim kasnoproljetnim ili ranoljetnim mediteranskim temperaturama. Čekajući katarzu! * Pa ipak, Aristotel se u Poetici sveudilj bavi („dodvorava“?) isključivo – čitateljima. Smatrajući ih najupućenijom, na neki način povlaštenom (jedinom?) „referentnom skupinom“ koja bi tragedijske tekstove, nesumnjivo komplicirane, mogla ne samo pročitati „točno“, nego ih i protumačiti/interpretirati na najbolji mogući način. Ne samo sebi, nego i „trećim licima“? Pokušajmo, međutim, utočniti o kojim to čitateljima Aristotel zapravo govori. Na koje čitatelje računa, jer bi oni – kao što vjeruje – mogli biti dorasli zadaći,„kompetentni“. Prvi i logičan zaključak koji se nameće: takvi bi čitatelji na koje računa mogli ili čak morali biti, prije svih, njegovi neposredni i izravni učenici. Ljudi knjige. Polaznici njegove atenske akademije. A uz njih, vjerojatno, još i neki slobodni građani, intelektualci i – uopće – oni koji su, na razne načine, sudjelovali u onodobnom javnom životu. Aristotelovi spisi bavili su se svim mogućim temama: životinjama, nebeskim pojavama, kozmologijom, dušom, fizikom, metafizikom, etikom, retorikom... Dakako, i politikom, i državom... Na te se spise često i referiramo, pozivamo se na njih još od gimnazijskih dana, makar i uzgredno, po sjećanju. Iz tih spisa, svi smo„zauvijek“ naučili da je čovjek „političko biće“ koje, kao građanin,„ne može živjeti bez države“; da je „prijateljstvo najviši etički i politički imperativ“; da je solidarnost „način iskustva svijeta i odnosa prema drugima“... Čak i oni koji su Aristotela čitali parcijalno ili incidentno, često se posluže ovim i inim njegovim postulatima, smatrajući ih univerzalnima ili vječnima. Što objektivno
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=