135 Jelena LUŽINA KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST čak i onda kad je to čitanje lišeno svoje najvažnije dimenzije, naime – scenskog prikazivanja. Aristotel ga je čitao upravo tako. I sve je u njemu iščitao posve točno. Dramski je tekst, naprosto, ekskluzivan književni fenomen. Aktivan, djelatan. Ustvari, nekakav „granični slučaj“, nešto između „riječi i stvari“, kako veli Foucault. Semiotičari su ga, svojevremno, definirali kao „opis kazališne predstave koja mu je imanentna“. Zato je i obdaren mogućnostima koje nema ni jedan drugi vid/oblik književnog pisma. „Tajni sastav“ dramskog teksta – njegov kotač-zamašnjak, élan vital... – nekakav je vibrantan, iznimno fleksibilan i nestvarno polisemičan esprit kojim glumci žongliraju između pisma i govora. A pritom još i proizvode „žive slike“. Uvijek! Izvori: Aristotel, 2005., O pjesničkom umijeću. Preveo Z. Dukat, Zagreb: Školska knjiga. Bal, Mieke, 1997., The Moffled Screen: Reading Proust Visually, Stanford University Press. Carlson, Marvin, 1993., Theories of the Theatre. Ithaca/London: Cornell University Press. Eagleton, Terry, 2005., Teorija i nakon nje. Preveo D. Polšek, Zagreb: Algoritam. Fish, Stanly, 1989., Doing What Comes Naturally. Oxford University Press. Horvat-Pintarić, Vera, 2009., Tradicija i moderna. Zagreb: HAZU. Jakobson, Roman, 1978., Ogledi iz poetike. Prevela Lj. Došen <i dr.>, Beograd: Prosveta. Pavice, Patris, 2004., Pojmovnik teatra. Prev. J. Rajak, Zagreb: Antibarbarus. Saussure, Ferdinand de, 1977., Opšta lingvistika. Preveo S. Marić, Beograd: Nolit. Aristotel (384. – 322. pr. Kr.) (izvor: matica.hr)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=