117 Irvin LUKEŽIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST jena od filozofa samih, stvar doduše stručna, stvar proučavanja, umjesto da se objašnjava tek ono pojedinačno, središnje postojanje. Iza svega postoji volja i nastojanje da se ništa ne ostavi saopćeno. (str. 128) Plemenita je to vještina mišljenja i objašnjavanja svijeta kao cjeline. Moglo bi se, – a može biti i moralo bi se, naznačiti kao jedini predmet za filozofiju da postavlja i određuje pitanja, ne vodeći računa da ih razrješava. To bi onda bila jedna znanost naznakā, a ne znači pročišćavanje pitanja. (str. 130) Za Valéryja filozofija je neomeđeno vježbanje ispitivačkih funkcija duha (str. 134). To, dakako, nisu duhovne vježbe na način Ignacija Loyole, već slobodno istraživanje svih pojmova vrijednih misliočeve pozornosti i posebnoga istraživanja. Mislilac je osebujni lovac na ideje te stoga nužno neumorno iznova postavlja podjednako stara i nova pitanja, nastojeći nekako proniknuti u takozvanu bit stvari. Neizbježno je, dakako, pritom i loše postavljanje pitanja, što onda ne može dovesti do pravoga rješenja. Ali, kada ne bi bilo zabluda, ne bi bilo ni potrebe za preispitivanjem, za intelektualnim naporom potrage za istinom. Ponekad su potrebne brojne zablude, da bi se naposljetku na obzorju ukazalo pravo rješenje kojem se težilo. Filozof vjeruje da ima i da može dosegnuti ideje beskrajno značajnije od drugih – Ideje ideja. (str. 135) Stječe se općeniti dojam da filozofija pokazuje pretjeranu sklonost prema preuveličavanju značaja nekih riječi, pa tako i značenja koja one objektivno možda i nemaju. To drugim riječima znači njihovo idoliziranje i idealiziranje te otvara mogućnost da one postanu stvarna opasnost, da na neki način teroriziraju, postajući utvarama čije postojanje trajno uznemirava čovjeka. U stvari one su iluzija, obmana,„lukavstvo uma“ ili jednostavno flatus vocis. Uostalom, veli Valéry, suštine, mitovi, apstraktna čudovišta koja ispunjavaju naše rečenice i jesu predmet metafizike (str. 159). Posebno nije bio sklon njemačkoj filozofiji, s njenom sklonošću razvijanju apstraktnoga načina mišljenja i izražavanja, osobito ljubavi prema retoričkoj i jalovoj metafizici, koju doslovno naziva „lupetanjem“: Kod mnogo mislilaca – naročito njemačke vrste ili tipa – lupetanje proishodi iz upotrebe mitičnih neograničenih riječi preuzetih iz povijesti (književne ili filozofske ili druge – kao Romantizam, Renesansa itd., Grčka itd.) s kojima oni čine kompozicije, kontraste, simetrije. Što je ljepše, to je lažnije – ali to može biti uzbudljivo – a to je suštinsko. (str. 201) O Nietzscheu, između ostaloga, zamjećuje: Kako je moguće da je taj čovjek tako pametan mogao napisati takve gluposti – imati jednu takvu ideju o važnosti svojih ideja? (...) kako je taj čovjek iskreno sȃm, ja u to vjerujem, mogao podnijeti pisati te razmetljivosti, da tako djetinjasto pretvara u ratnički jezik, u fanfare, ili pak u deklamacije biblijskoga junaka ili asirskoga monarha, prenagljenosti idejȃ – dojmove o nadilaženju čovjeka, koji su zajednički za svakog mislioca – i može biti – otrcani – ili u najmanju ruku – svakodnevni u toj vrsti „govornika“? (str. 207)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=