147 Žarko PAIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST mota klupko beskorisnih stoljeća. Emanuel Swedenborg (Vera christiana religio, 1771.) vidio je na obzorju duhovnog svijeta opsjenu kipa u čijim se raljama vide svi oni koji jalovo i besmisleno razglabaju o stanju Gospoda prije nego što je stvorio svijet.“ (str. 73-74) I sada slijedi ono najzanimljivije u Borgesovoj paraboli-pripovijesti kao filozofijsko-teologijsko-znanstvenoj raspravi o vječnosti i vremenu. Ako je u kršćanstvu, kako kaže,„vječnost postala atributom bezgraničnog uma Božjeg“ (str. 75), onda je jednako tako neporecivo da se o tome što pripada pravoj vječnosti ne može ništa drugo reći osim da je onkraj vremena i da je po analogiji s vremenom „vječna sadašnjost“ koja ima ontologijski primat pred prošlošću i budućnošću. Premda to Borges u svojem tekstu ne spominje, Aristotel je, dakle, pravi začetnik ne samo ideje Boga u metafizici Zapada, nego i pojma vremena uopće, što je ponajbolje znao ne nasljednik Platonov i Plotinov kao što je to bio sv. Augustin, već doktor angelicus katoličke Crkve, najveći teolog ikada, sv. Toma Akvinski. O vječnosti se, budimo posve na strani ovog ontologijskoga racionalizma, ne može ništa reći neposredno i bez analogije s vremenom, pa se čini da je, sukladno posljednjoj rečenici iz Wittgensteinova Tractatusa, o tome najbolje zašutjeti „vječno“. Mi, ipak, nećemo to učiniti, a nije to učinio ni hiroviti i ekscentrični Ludwig iz Beča i Cambridgea, već je nakon dugogodišnje„šutnje“ progovorio drukčijim načinom kazivanja o istome i u Filozofijskim istraživanjima formu života kao mišljenja o bitku i vremenu nazvao jezičnim igrama (language games, Sprachspiele). Nije li Borgesova parabola o vječnosti, koju na kraju naziva i svojom teorijom vremena, upravo to, naime jezična igra koja u ruhu filozofijske rasprave dolazi do lucidnoga i apsurdnoga zaključka kako je vrijeme zapravo obmana, te da je „život i odviše bijedan da ne bi bio i besmrtan“. (str. 80) Vječnost je odviše osjetilno-nadosjetilna zbog toga što je sveza trenutka-u-vremenu i njegova zaustavljanja u sjećanju koje u čovjeka blijedi s vremenom, ali se „ovjekovječuje“ u pamćenju tehnološke singularnosti. Sve se pojedinačne „sudbine“ i svaka univerzalna transindividuacija sintetiziraju u budućnosti. Najljepši je otuda stih svjetske poezije onaj koji najavljuje svaki post-i-transhumanizam uopće kao i svaki mogući mesijanski događaj. To je onaj stih Miguela de Unamuna koji Borges navodi u Povijesti vječnosti. Nocturno el río d las horas fluye Desde su manantial que es el mañana Eterno... (Noćna rijeka sati teče Iz svoga vrela koje je vječno sutra...)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=