28 POEZIJA, PROZA, ZAPISI Vinko BREŠIĆ auto kao po vlastitoj volji uspori, i Vlatko nije znao da li da doda gas ili da ga pusti da na toj nizbrdici stane. Krovovi kuća rodnoga sela počeli su se pomaljati, jedan za drugim. Ušao je i parkirao na mjestu gdje je nekoć bila lokva. Crtanka se opet otvori, i sada prvo začuje zdravomarije, pa zvona krava i konja što se spuštaju niz ulicu na lokvu i dok je blago pilo, vlasnici su im izvikivali imena i svatko svoje dalje bi tjerao u volarice koje su otvorene čekale. I dok bi muškarci timarili konje, a žene muzle krave, djeca bi krala posljednje trenutke toga dana za igru. Sklopivši crtanku, Vlatko pogledom obuzme obližnje seosko groblje, preko zida mu spazi hrast na kojemu je i dalje stajao zvonik, vrhove nekih križeva i stećaka što su se pružali duž groblja prema južnoj strani sela. Očito se radi o srednjovjekovnoj nekropoli na kojoj su s vremenom nicali novi grobovi. Primijeti da su vratašca odškrinuta, i to ga povede da krene u groblje. Žena ga je šutke pratila sa svijećom u ruci koju je u Međugorju kupila. Odgurne vratašca koja su se uz škripu dalje sama otvarala, i taj zvuk ponovno otvori Vlatkovu crtanku u glavi. Sjeti se da je išao ispred oca i ta ista vrata gurao da bi otac mogao proći. U rukama na dasci nosio je tek rođenog brata ili sestru, ne sjeća se više, omotanu povojem da je izgledalo kao štruca livanjskog kruha. Vratašca su se teško otvarala, valjda zbog hladnoće, pa se mali Vlatko cijelim tijelom na njih oslanjao ne bi li ih otvorio. Onda su skrenuli ulijevo, odmah u sami kut groblja gdje sad vidi poneki bus s kamenjem, kao da ga je netko tako posadio. Pokraj jednoga od njih otac je kleknuo, izvalio ga i rukama još neko vrijeme kopao, a onda položio brata ili ipak sestru, zapalio svijeću, prekrstio se, neko vrijeme nešto u bradu sebi govorio, pa se ustao i poveo me. Vlatkova se crtanka ovdje sama otvori i on vidi sebe na tim istim vratašcima kako gleda prema bratovu ili sestrinu grobu, a onda druga djeca projure pokraj njega, i on se s njima zaigra i bogzna dokle bi se igrali da nije ušla povorka s kolicima na kojima je ležao mali bijeli tabut u kojemu su iz grada dovezli rajnog Stipu kojega sam ja, prisjećao se Vlatko, večerima prije nego su ga odvezli u bolnicu gledao kroz prozor kako zuri u perdu i smije se, a mater mi pojasni da to mali Stipe razgovara s anđelima. I odmah mu padne na pamet pȅka po koju je bio došao, ali prerano, pa je moj otac više puta zažalio što mu je nije dao i prije nego li je mogao. „Bože dragi, ovo je groblje tako lijepo!“ – otrgne se Vlatkovoj ženi. Sada malo stani da pokušam po sjećanju naći bakin grob, zaustavi je kad su se već spustili gotovo u sredinu groblja te dalje krene sam. I kao da se po nečemu nevidljivome orijentirao, nije napravio ni nekoliko koraka, zastane, osvrne se te zakorači još jednom prema niskome križu koji je gotovo sav zarastao u travu. Razgrne je te obiđe s druge strane na kojoj se nazirao humak, niže ovoga stajao je još jedan omanji križ s plastičnim već izblijedjelim cvijećem, a na dnu humka kamena pločica kao da obilježava gdje mu
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=