30 POEZIJA, PROZA, ZAPISI Vinko BREŠIĆ PUŠKA Iliti kako su vile urekle Tomu Mikulića zvanog Gavan Po očevoj priči Tomo Mikulić zvani Gavan imao je deset duluma zemlje oranice i još trideset livade te gaj i blaga da mu broja ne zna. Svega, samo ne sreće. Ne zato što bi je potrošio prije reda, kako zna biti u naglih ljudi, a Gavan je to bio, već jednostavno zato što mu se nije dalo. Zar je moguće, pitao se Gavan, da u bisagama s kojima je stigao na ovaj svijet svega ima, samo ne sreće. Iako još bliži najljepšima negoli onima – kako ih neki zovu – najboljim godinama, znao je Gavan Mikulić da dragi Bog nijedno čeljade nije poslao na ovaj svijet bez njegove mjere sreće i čemera, tuge i veselja, pa tako ni njega. Zato mora da mu je sreća negdje usput ili ispala, ili jednostavno još nije došlo njezino vrijeme. Zato joj se Gavan još nadao i onoga dana kada se spremao za lov na jarebice i nisku divljač koje je ove jeseni, kažu, u izobilju. Skinuo je sa zida pušku brešakinju, koju mu je je otac kupio kad se prije velike kuge bio spustio preko Vagnja u Sinj, a odatle s fratrima sve do mora. Otada je niza Sturbu dosta vode oteklo kad je Tomi Mikuliću zvanome Gavan oboje djece uzela kuga, s njima još pola vidoške župe gdje nije bilo sela ni kuće u kojoj netko svoga nije oplakao. Uprtio Gavan Peru, kobilu pomalo ćudljivu ali pametnu da ga je i bez riječi vodila onamo kamo je bio naumio, i kad je zadjenuo ispod još dobro očuvanoga sedla brešakinju, znala je Pera kojim putem treba. Vodila ga pravo na Kamešnicu, prema sedlu zvanome Konj, jer je iz daljine prijevoj s okolnim brdima nalikovao baš na osedlana konja, da je i u pjesmu ušao. Trebalo je dobro jutro da se dobar konj do sedla popne, i Gavan je stigao baš na vrijeme kad se sunce pomaljalo i rasipalo svoju rumen po još mjestimice gustoj šumi, a tamo gdje je nije bilo, po kamenju i niskome žbunju. I tu gdje je baš sredina sedla, kao da si ga šestarom zaokružio, ležalo jezerce, neki ga zovu i vrilo, u kojemu je sjenovita voda usred neke bijele paučine mirovala kao pogled u živinčeta kada se odmara ili, ne daj Bože, crkne. Do jezera Gavana dovede svaki put kad iziđe u lov njegova Pera koja pokraj uvijek istoga graba stane i tako prestoji vas dan, smjenjujući tek nogu za nogom sve dok Gavan ne odluči saći niz planinu. Prvo bi je oslobodio puške s oznojenih sapi, rasedlao te nataknuo punu zobnicu, i dok bi kobila zobala, travom bi je ili lišćem istrljao, a onda jednom kretnjom pokrio dvostruko složenim mutapom da se ne prehladi. Tako je bilo i to jutro. Kad se nakašljao što od škije, što od oštrog zraka, jeka vlastitog glasa podsjeti ga da je ovaj put sam samcat, i ne pade mu na pamet da se dosje-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=