116 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Irvin LUKEŽIĆ psihološki državni udar. On označava spoj čovjeka s filozofom – ili prijelaz jednoga oponašateljskog mladićstva prema muževnosti izravno mislećega. (str. 50) Mislilac je nalik glumcu koji izvodi predstavu pred mnoštvom što ga pozorno promatra i sluša iz tame. Izvodi svoj dugi monolog pred auditorijem koji pozorno prati svaku njegovu riječ. Međutim, za razliku od klasične drame koja se okončava nakon pet činova, ova drama traje čitavoga života, a nakon toga svjetla pozornice zauvijek se gase. Priča završava smrću glumca, koji više ne može čuti ni pljesak ni zvižduke. Promatrajući znameniti Descartesov portret Fransa Halsa, Paul Valéry primjećuje značajno podignutu obrvu francuskoga filozofa i matematičara. U tome vidi dvojstvo njegova pogleda, neravnotežu, sumnjičavost. Ta neravnoteža mnogo toga nagovještava. Njegova objektivizacija sastoji se u razdvajanju djelovanja nad nama u zavisnosti od osjećajnosti usmjerene i očišćene od opće osjećajnosti, od boli i zadovoljstva. Ovaj mislilac stvorio je tako čitav novi univerzum koji je artificijelan. Čitav je kartezijanski Svijet umjetan i apstraktan, upravo kao i koordinatni sustav koji je također on izmislio. No, upravo zato što je takav, taj je Svijet čist i iskoristiv, a ostalo je zbrkano te pripada području sna i nemoći. Upravo na tome mjestu Valéry primjećuje ključnu Descartesovu poziciju u odnosu na Blaisea Pascala. Dok Descartes pomišlja na nadmoć, Pascal tu vidi nemoć misli. Valéry na margini ove bilješke naknadno upisuje: Eto što Pascal nije htio shvatiti. On je drhtao na pragu modernoga svijeta. Najveći mogući neurastenik. (str. 139) Nešto kasnije to ovako dopunjava i objašnjava: Granice filozofije. Leonardo, Pascal, Montaigne. / Nalazile bi se u filozofiji antičkoga doba. / Pascal. Descartes. / Presudno pitanje. – / Zamisliti 2 čovječanstva, jedno upravljano duhom Descartesovim, drugo Pascalovim. / Izabrati. / Ta 2 čovjeka beskrajno izvanredna, ali jedan kao pravilo, a drugi kao slučajnost (Čak i u religioznom pogledu). / Ja volim Descartesa zbog jednostavne i grandiozne čistote njegova bića, zbog čvrstine njegove misli, zbog općeg dojma poštenja i reda koji se očituje u svakom njegovu ponašanju. (str. 141) Ipak, on u Descartesovu razmišljanju ipak zamjećuje„porok logike i meditiranja“. On, naime, pokušava mjeriti, izjednačiti, svaku stvar kazati na dva načina. Ali, ono sum (jesam) je po njegovu mišljenju skolastičkoga postanja. On za biće i prema tome za stvarnost vezuje iracionalnu vrijednost. Descartesov porok je u tome što kombinacijom govora – prosuđivanjem – daje vlastitu vrijednost i suštinsku važnost – iako su to nakon svega tek prijelazni događaji duha. Iz toga proizlazi da su ta sredstva uzeta kao ciljevi – a izraz kao saznanje te hoće da jedan sustav riječi bude vrhovni predmet – ponekad predmet svijeta! (str. 141) Prema Valéryjevu mišljenju filozofija kao jedini svoj predmet bavljenja uzima objašnjavanje tek nekoliko riječi kojima se neprekidno služimo i to bez posebnih poteškoća. I čini mu se stoga smiješnim to da je ona postala školska stvar, stvar razdvo-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=