59 Daniel RADOČAJ POEZIJA, PROZA, ZAPISI pjevali„Mojoj majci“, a da pjesma nikome nije dosadila. Godine Domovinskoga rata. Djetinjstvo mentalnih barikada. Kad malo razmislim o tom vremenu, uspijevajući podići pogled, visoko, preko svih nakupljenih trulih patriotsko-nacionalističkih naplavina, pod zagrebanom površinom vidim divnu zemlju, ispaćen narod na kratkom povodcu surovog kapitalizma. Vidim male ljude u velikim automobilima, ljude bez stanova, radnike bez posla. Vidim poslove bez prihoda, život na kredit u švicarskim francima. Vidim suhe, korovom obrasle, slavonske oranice i nakvašene, fino izbrijane golf-terene. Zatvorene tvornice, bolesne bez bolnice. Mrtvog bez groba, vidim radnike – rob do roba... Čini mi se, tucajući gol kamen, politika je namjesto obećane demokracije narodu podvalila prašinu. Ako je Hrvatska to što nam je za budućnost naših potomaka ostalo od nje, onda, oprostite mi, ja nisam Hrvat. Prije nego što je Italija potpisala kapitulaciju, 8. rujna 1943., fašisti su mučili moga djeda. Nagledao se Viktor i mrtvih i ranjenih partizana na potezu između Raše i rodnog Labina, prije nego što se doselio u Pulu. Ipak, pojedini plitki umovi prozivaju „Istrijane“ – i „oni preko Učke“ i „ovi“ koji su u Istru dospjeli „trbuhom za kruhom“ – Talijanima – „žabarima“. Govore zli jezici, Istra traži otcjepljenje, draža joj je talijanska zastava. Nerijetko pokoji šlampavi političar zaplete samoga sebe sličnim nesuvislim teorijama. Srećom, tendencija novog milenija otvara granice, ne stvara nove. Stoga, zbog djeda Viktora i svih ljudi na bilo koji način stradalih u Drugome svjetskom ratu, sve dok postoji i minimalna naznaka političke manipulacije, i po pitanju županijsko-državnih granica, ja ne mogu, ali ni ne želim biti „Istrijan“. Mnogi žive u Puli pa, opet, nisu svi„pravi Puležani“. Autohtoni kažu, čovjek treba imati najmanje dvije posljednje generacije predaka rođene i pokopane u tritisućljetnom gradu. Ja imam samo jednu. Čak i da nije tako, činjenice ne bi pogodovale mom osjećaju geografske (ne)pripadnosti. U doba maksimalnog razvoja individualne mobilnosti u tom ipak ne vidim nikakvu prednost spram činjenice da mi se rodbina, pored tolike Zemljine površine, više od sto pedeset godina nije pomaknula s mjesta. A kako nisam čak ni „Puležan“, onda vjerojatno nisam niti čovjek. Kad zamislim sve te isječene grane svoga obiteljskog stabla, ostane tek golo drvce o koje se čovjek ne može ni pošteno objesiti. U kojem god smislu trebalo. Ipak, dokle god sebe predstavljam Čovjekom, najmanje mi je bitno pod čijom me zastavom tko vidi.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=