43 Stjepan ŠEŠELJ POEZIJA, PROZA, ZAPISI – Ulazite! Odmah se kreće! – De, ljudi, pomozite... ovo mi je sve stanje i imanje... – Mikula Mali! – Tu san! – odazove se spremno Nikica Zapovjedniku. – Ovoga mi mladića... kako se ono zoveš, junače? – Ciko. – Ciku mi pazi, razumiješ li, Mikula Mali, i živa mi ga i zdrava predaj na visu majci. Ona će ga tamo čekati! – Ne brinite se ništa. Sve ću ja to sredit! – Hvala! I dobro more... Mikula Mali... kapetane Mikula Mali! Zapovjednik ode nekom drugom poslu, nekoj novoj zapovijedi. A Nikica nastavi odlučnije ravnati ukrcavanjem. – Ciko, ti ostani zadnji, dodat ćeš cimu! Ciko odustane od ulaska, ostane na mulu, sluša Nikičinu naredbu, a da pravo ni ne zna što mu je raditi i što je to uopće ta „cima“. – I ja ću mu pomoć! – umiješa se svojom ponudom Jerko, ostavljajući kozu Bilu majci i sestri Jelici. – Mogu li, kapetane Mikula Mali?... – Možeš. Baš će mi trebat mali od fugona! – zadovoljno prihvati Nikica Jerkovu ponudu. Stari Mikula, čim proviri iz kormilarnice, okomi se ljutito na one što htjedoše s konjem na brod. – Ma što je ovo?!... Nikica, ajde odma doli, upali!... Čiji je konj?... Strila nebeska!... – Moj, starino! – Nema mista ni za čeljad, a nekmoli za konje, čoviče božji! – Dobro, dobro... rastovarit ću... – A Jelica, iako čuje i vidi konjićevu sudbinu, ne odustaje uvesti svoju Bilu na braceru. – Ajde, moja... ajde, Bila!... – Ne će koza na brod! Čujete li? – Ne ću bez Bile! – Pusti je, Jelice, nabavit ćemo na Visu drugu. Veću i... ljepšu... – Ne ću nego Bilu... – Ala, pušćaj tu kozu, mala... i ulazi! – viče ljutito stari Mikula, a Jelica plače, ne pušta koze i ne ulazi bez nje. – Ne ću bez Bile!... – Pustite joj, šjor Mikula, Bog vam da! – Ma, oli ste ludi?... Ni ovo Nojeva barka!
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=