114 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Irvin LUKEŽIĆ fizičkih uživanja, pokretač i čarobnjak, veliki način da se razulare nepostojeće oluje i da se otvore prazni ponori. Svijet zamijenjen, premješten, umnožen, ubrzan, produbljen, obasjan – jednim sistemom škakljanja po nervnom sustavu – kao što električna struja daje okus usnama, lažnu toplinu itd. / Još se može reći o stvarnoj misli i metafizičkoj transkripciji – da metafizičar potiskujući područje jezika uzima tek samu misao, onu istinsku, kad dođe na red, kao jezik drugoga reda svoju misao najjasniju i najčistiju, on je uzima kao jednostavni amblem, sredstvo, i zanimljivim obrtom učinit će da rečenica, da verbalno bude još bliže, još istinskije – ako ne čak i strogo točnije, iako je međutim značenje samo jedan znak! (str. 48.) U ovim se riječima po svemu sudeći aludira, primjerice, na osebujan patetični i bučan nacionalni romantizam brojnih opernih djela Richarda Wagnera. Slijedimo li dalje Valéryjevu misao, dolazimo do toga da je svaka prava filozofija nevidljiva i neprimjetna. Ona naprosto nestaje onoga trenutka kada je čovjek poželi slijediti (str. 8). Filozofi su, naime, toliko zaokupljeni ili opčinjeni već i samim postojanjem pojedinih riječi koje uzimaju u razmatranje, tako da su u stanju iz njih izvući nevjerojatne zaključke. Nažalost, sva ta gomila zaključaka nije drugo negoli puko gomilanje nekih drugih novih riječi, prividno smislenih, a zapravo poprilično besmislenih, s kojima se uzaludno pokušava nešto dokučiti, definirati, objasniti i jasnije odrediti. Tako se mislioci zapravo neprestano vrte u istome, zatvorenom krugu, radi čega i dolazi do, kako kaže,„veličanstvene definicije ničega“ (str. 8). Postoji, dakle, jedan veliki i načelni problem jezika filozofije, jer taj teoretizirajući (a zapravo terorizirajući!) metajezik, ma koliko da sofisticiran i okretan bio, naposljetku ipak promašuje cilj, svoje nastojanje da stvari osvijetli na nov način. U želji za uopćavanjem stvari mislioci stvaraju simbole. Međutim, njihovi simboli u pravilu nisu određeni, pa prema tome niti uporabljivi. Neplodnost filozofije potječe od jezika, od udaljenosti promatranja, od pomanjkanja provjere i dokazā, od nerazlikovanja sastojaka i postupaka te stvarnih učinaka tih postupaka (str. 14). Filozofija je, prema njegovu mišljenju, sasvim zabludjela u probleme lišene smisla (str. 18.). Stoga su i filozofski sustavi posve nekorisni i zanemarivi. Unatoč svemu tome, Valéry svoju meditativnu i pronicljivu misao razvija tako što ga ne zanima neka radikalna kritika ili čak neutraliziranje uobičajenoga filozofskoga diskursa, nego upravo suprotno, on takav diskurs podvrgava neprekidnom propitivanju, pokušavajući ga učiniti smislenijim i poticajnijim, želeći ga oživjeti i ponovno pokrenuti u kreativnom smislu. Filozofija je za nj prije svega način vlastitoga duhovnoga postojanja i dubinskoga preispitivanja samoga sebe, neizbježan i dobrodošao put spoznavanja i samorazumijevanja, iako ograničen i nesavršen, baš kao i sve ljudsko. Filozofiju, prema tome, nitko ne treba i ne smije nikada u potpunosti odbaciva-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=