143 Žarko PAIĆ, Ivanić Grad VJEČNOST KAO KAIROS Borgesove jezične igre Borgesova književnost nije književnost ideja, već misaono kazivanje o svijetu kao iskustvu vremena koje je suvremeno baš zato što metafizički sintetizira sva moguća prostorno-vremenska iskustva koja su se već dogodila i koja će se tek dogoditi. Borges je naš suvremenik jer je poput Homera u mraku aleksandrijske knjižnice posljednji svjedok njezine veličanstvene Moći i nakon što je izgorjela do temelja u plamenu svoje vlastite vječnosti. Omeru Raku Jorge Luis Borges za suvremeno shvaćanje odnosa filozofije i književnosti uistinu je paradigmatski autor, iako nije napisao ni jedno djelo koje bi ga uvrstilo u niz tzv. književnosti ideja poput Musila, Brocha, Sartrea, Gombrowicza, Durrella... On je ovaj odnos između dviju različitih i ujedno bliskih diskurzivnih formi izveo kroz promišljanje kazivanja odnosa između Književnosti i knjige ili, drukčije rečeno, Vječnosti i vremenitosti. Na prvi pogled čini se da je to nužno platonizam i na njegovu tragu plotinizam iz kojih izvora je nastala teologija kršćanstva u sv. Aurelija Augustina. No, pisac Izmišljanja i Vrta razgranatih staza nije jednoznačno vezan uz reduciranje mišljenja i jezika na ovaj filozofijsko-književni redukcionizam. U tekstu Povijest vječnosti, napisanome u Buenos Airesu 1933. godine, s Post scriptumom nalazi se na kraju i popis literature koji bi trebao sugerirati da je Borges ovome problemu prišao gotovo aristotelovski egzaktno i s velikim enciklopedijskim znanjem, što je inače jedna od glavnih značajki njegova„aleksandrinizma“. Knjige su (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=