29 Vinko BREŠIĆ POEZIJA, PROZA, ZAPISI je kraj. Mogao bi biti dječji grob, a mogao bi biti i grob niže osobe, na primjer moje bake Mare, dobaci Vlatko svojoj ženi koja je prilazila. „Piše vam na križu čiji je!“ – začuje se odnekud. Tek sada Vlatko i njegova žena primijetiše da nisu sami. Malo dalje od njih, prema drugome gornjem kutu groblja, iza reda novih grobnica stajao je suhonjavi mladić s rastvorenim zidarskim metrom u ruci. Možda malo stariji od našeg sina, učini se Vlatku, koji se zbunjeno obazre, klekne ispred križa te prstima krene preko slova na kojima se hvatala mahovina. Nije mu padalo napamet da je skida, već se bolje namjesti te nekako iskosa počne hvatati slova i riječi... Svojoj ženi Mari podiže... pročita Vlatko naglas te će sada već uzbuđeno kako nije zaboravio, nakon toliko godina... i crtanka se opet otvori. I dok je palio svijeću i tražio mjesto gdje će je staviti a da ne uhvati travu, proletješe stranice onoga srpnja kada je baka Mara umrla, kosili su žito i slagali vršaj na armenu kad ga je otac poslao po vodu, a on kroz prozorčić zvao baku koja je na basamacima sjedila a pokraj nje aluminijska šalica kave, on zovi, zovi, baka ništa, pa naišla Neva Slavkova koja isto zvala, pa onda ušla i s druge strane prozora rekla mu da brže-bolje leti i zovne ćaću, pa dok je on za ocem stigao, otac je već u sobi na klupu polegao baku Maru dok je Neva ispred bakina lica držala špigl, pa su jedno drugo sve beznadnije pitali diše li, diše li jadna ne bila... Baka nije disala, špigl su vratili na zid, cijelo je selo plakalo, osim mene, čitao je Vlatko svoju crtanku, koji je uzbuđeno i ponosno stajao ispred svoje bake dok su je muškarci visoko na rukama nosili na povezanim naviljcima, a onda kad su svi prestali plakati, Vlatko je tek počeo i plakao je čak i onda ili bolje rečeno naročito onda kada su odselili u Slavoniju, ne zna da li više za njom ili onim kamenom za kojim je godinama čeznuo. „A čiji je ovo križić?“ – vrati ga ženin glas. Moga starijeg brata, Branka. Razumijem, taj je bio kršten, pa je tu a ne tamo na ulazu pokopan, dodala je. Kad su kretali, još jednom pogledaše prema mladiću koji je zadubljen u svoj posao bio tako blizu, a tako daleko. I ne zna jesu li ga pozdravili ili nisu, ali ga ionako više nisu ni vidjeli ni čuli. Tek kada se Vlatko okrenuo prema redu grobova iza leđa i počeo čitati imena, začuje neko struganje. Primakne se i iza crne mramorne grobnice na kojoj je pisalo Jakov Mikulić Slavkov ugleda iskopanu raku iz koje se nešto čulo. Nagne se Vlatko i ugleda onoga mladića opruženoga, i prije nego je išta izustio, mladić onako ležeći kaže:„To ja isprobavam greb...“ – „Čiji greb?“ – izleti Vlatku. Mladić se već pridigao i onako stojeći posred još nedokopane rake odgovori: „Svoj“. I onako više usput, pomalo smeteno, dometne: „Da sam tu, pokraj ćaće i matere.“ – „Misliš na Jaku?“, zbunjeno će Vlatko.„To je moj ćaća... Ja sam Slavko, Slavko mlađi... A ti si sigurno onaj iz Zagreba...“
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=