31 Vinko BREŠIĆ POEZIJA, PROZA, ZAPISI ti kako to da nikoga sa sobom nije ni zvao, ni poveo. Čak ni psa, pa makar i tuđega, jer je bez svoga ostao zimus kada su vukovi ušli u samo selo te zaklali ne samo podosta blaga, nego i njegova Garova koji se junački borio. Zna Gavan da se u lov nikad sam ne ide, ali ovaj put učinio je to bez ikakve namjere, došlo mu samo onako. I evo ga kako kreće dobro poznatim i samo njemu vidljivim puteljcima iza jezera prema jednome proplanku s čékom na rubu gustiša iz kojega u ovo doba sva divljač kreće ako ne na pojilo ili na ispašu, a ono na sunce koje se sve jasnije probijalo i podsjećalo na ljeto. Nije ni zagazio na prvu prečku kad u daljini ugleda kako iz šume promalja mlad srndać, pa srna, a iza njih lane koje pravo ni ne zna kome bi bilo bliže, ocu ili materi, a onda – spazivši ravan na kojoj se sunce počelo savijati poput zmije – razigra se i pojuri pravo prema čéki. Ne bi vala bolje ni da je htio, pomisli Gavan te nanišani. I dok je hitac putovao prema cilju, a jeka odzvanjala kao da ju je netko prosuo iz nevidljivog varićaka iznad samog Konja, Gavan istoga časa odbaci pušku te objema rukama začepi uši ne znajući je li pucanj ili jecaj onoga laneta, možda srne ili srndaća, ili sve troje, jer s ovakvom puškom nikad se ne zna. Smirilo se, Gavan sađe, pokupi lovinu, zabaci je na rame, a drugom rukom dohvati pušku pa krene gdje obično u ovo doba kreće da odahne i prezalogaji, a potom i pripali prije nego odluči što će dalje. Izvuče iz bisaga pogaču, komad bravetine, sira iz mišine te glavicu luka, zalije iz ploske rakiju ljutu ko sam vrag, pa se prekrsti i otpočne čakijom guliti meso s ovčje plećke. Dok je žvakao, pogled mu je bježao po okolici nad koju se navukla neka izmaglica, što ju je očito sunce podiglo zagrijavajući zrak, te začuje glasanje ptica naizmjenično i nejednako baš kao uvijek u ovo doba. I baš uvijek biva, nasmije se samome sebi Gavan, da negdje neka žuna ili djetlić odlučnim i upornim kucanjem nadvlada svu tu šumsku graju. Pera se oglasi rzanjem, Gavan se zagleda prema njoj, pa opazi kako s obližnje grane još kaplje krv. Možda je za danas i dosta, prođe mu kroz glavu, ionako ne zna zašto je zapravo izišao, koja ga to sila natjerala, dogovarao se Gavan sam sa sobom dok je punio lulu koju je od oca naslijedio, a ovaj od svoga oca. Djed Gabro sam ju je svojim rukama izrezbario od korijena vrijeska kroz koji se čakija s mukom probijala od silnih i jedva vidljivih frševa po čemu se dobra lula uostalom i razlikuje od onih koje to nisu. I sjeti se Gavan dida Gabre kako je podno zidića u vrtlu ispod kuća palio svoju lulu na srču u koju je hvatao sunce, kao u zamku, pa bi se na drugoj strani duhan nakon nekog vremena sam od sebe zapalio. Sav u čudu jednom je mali Gavan pitao dida Gabru kako to on radi, a did mu odgovori da to ne radi on već dragi Bog. Pa ga je mali Gavan onda pitao može li i njemu Bog pokazati kako se to suncem pali vatra, a did – ne bio did! – dadne mu biljur u jednu, a drugu ruku namjesti baš tamo gdje je sunce bilo najgušće. Nije trebalo dugo čekati, kad mali Gavan skoči vičući da ga peče, i otad nikad više nije pitao kako to dragi Bog pali didovu lulu.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=