155 Sibila PETLEVSKI KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Je li Cora Diamond na pravome putu kad Kritona uspoređuje sa čitateljem romana Henryja Jamesa čija briga za junakinju nije obaviještena nikakvim živim osjećajem moralnog života koji sadrži više mogućnosti? Može li Kriton napraviti distinkciju između, s jedne strane, valjanog života kao općeg načela (vrline koja se svodi na jedno dobro tek kad Sokrat umre i svojom smrću to jedno dobro oprimjeri) i, s druge strane, života kako ga je Sokrat živio? Može li Kriton uopće shvatiti svu ironiju Sokratova stila mišljenja koji istovremeno kaže da se vrlina života dokazuje načinom življenja i sugerira da se samo iz perspektive zaustavljene dinamike može donijeti konačnu presudu o vrlini; da se samo iz točke smrti može sagledati kako ne treba cijeniti život nego valjan život? I napokon, nije li sam način vođenja dijaloga – nazvat ću to izvođenjem mišljenja u obliku koji će Aristotel nazvati žanrom Σωκρατικοὶ λόγοι – u svim svojim stilskim karakteristikama usmjeren jednoj jedinoj svrsi – a to je porađanje vrline kritičkog mišljenja kod sugovornika i to u različitim fazama – od rasvjetljavanja izjave sugovornika, njenog kritičkog propitivanja i istraživanja njena podrijetla, preko ispitivanja implikacija i posljedica te izjave, pa sve do ispitivanja alternativnih pogleda na istu tezu. Možemo li biti sigurni da je Kriton (njegova dramatis persona kako ju je osmislio Platon) u tijeku izvođenja dijaloga stekao vrlinu kritičkog mišljenja? Pretpostavimo da je Kriton paradigmatski lik čitatelja – laičkog ili filozofskog, svejedno. Je li ta prijateljska čitateljska instancija spremna na rizik sumišljenja kao suigračkog oblika filozofiranja, ili se osjeća izdanom i osramoćenom ako ne uspije jednoznačno odgovoriti na pitanje što je pisac sokratskih dijaloga kao žanra htio reći? Cora Diamond, na svoj način, govori o tom ispitivanju alternativa kao o improvizacijskom elementu u sokratovskom tipu dijaloga: „[Sokrat] svoju smrt čini dijelom pripovijesti kojoj pripadaju njegovi raniji razgovori s Kritonom i drugim prijateljima. On preuzima teme iz ranijih dijelova te pripovijesti, kao što je njegova vlastita tema da se ne smije loše postupati s ljudima, tema koju je ranije iznio Kriton, koji je optužio Sokrata da planira učiniti ono što će osramotiti njegove prijatelje i naškoditi njegovim sinovima. On preuzima tu temu i od nje pravi nešto sasvim neočekivano. Neće iznevjeriti druge igrače, i to u situaciji u kojoj su ostali bili sigurni da će ih on iznevjeriti. Izvanredna improvizacija pokazuje da je moguće nešto što drugi nisu ni slutili da postoji“ (Diamond 1995: 312). U okviru ovog tipa esejiziranja čini mi se bitnim napomenuti da je barem Platon, ako nitko drugi poslije njega u tako razrađenom obliku, učinio „čitanje“ Sokratova života svojom osobnom – da se poslužim terminom Marthe Nussbaum i Core Diamond – avanturom. Posebno je pitanje, možemo li čitanjem Platonovih sokratskih
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=