140 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Daniel NAČINOVIĆ Druga naznaka upućuje na osobni razvitak (sviluppo personale), što bi značilo da takvo stanje vodi k osobnome rastu i razvitku. U trećoj se naznaci spominje dinamika ravnoteže (dinamica dell'equilibrio) pa se patnja i ini problemi sagledavaju kao dio te ravnoteže. Četvrta naznaka veli da bi nekoji filozofi egzistencijalisti mogli potcrtati to da smisao i vrijednost egzistencije nisu dani po sebi već moraju biti ostvareni od samih pojedinaca kroz vlastiti izbor i vlastite akcije. U petoj se naznaci izdvaja kozmička perspektiva; tu se patnje i tegobe svemira dovode u paralelu s ljudskom perspektivom. Ljudski životi mogu u tom smislu izgledati mali i beznačajni, ali to ne znači da nemaju vrijednost u potrazi za značenjem i srećom... Šesta naznaka tretira pojmove promjene/transformacije. Ovdje se – kao i uvijek bez imenovanja – spominju„nekoji filozofi“ koji bi mogli argumentirati postavku da promjene, transformacije i različnosti što proizlaze iz svemira, pa tako i kroz patnju, vode k rastu cjelokupnoga sustava. (Boldirao D. N.) Slijedi zaključak: „Važno je naznačiti da odgovori na ovo pitanje značajno variraju ovisno o filozofskim perspektivama i osobnim vjerovanjima. Pitanje egzistencije i dubine njezina značenja jedno je od najsloženijih pitanja u filozofiji i ljudskom umovanju uopće“. Toliko iz eklektičkoga razbora Umjetne inteligencije. Složenost Islanđanovih pitanja, nadometnut ćemo, možda proizlazi i iz slutnje da je odgovor putem konsolidacije uzroka i posljedica ovdje nemoguć, što nas dovodi i k ne/mogućnosti očitovanja tzv. supstancijalne forme fenomenā, tj. razlučivanja po čemu nešto jest a ne radije nije... Takva polazišta vode do teoloških učenja, a jedna nas od glavnih smjernica upućuje do svetoga Pavla i njegove poslanice Rimljanima gdje (8:22-24) čitamo: „Uistinu, znamo da sva priroda uzdiše i da se nalazi u porođajnim mukama sve do sada. A k tome i mi sami, koji imamo prvine Duha, u sebi uzdišemo ustrajno iščekujući posinjenje: otkupljenje tijela svojega. U nadi smo, naime, spašeni.“ U čisto racionalnom smislu, barijera koja se nalazi između ljudske znatiželje i umovanja, a s kojom se susrećemo i u razmišljanjima Leopardijeva protagonista, poznata je znatno ranije i zapravo je lajtmotiv svih ontoloških promišljanja. Bliže Leopardijevu vremenu zanimljive su opaske što ih Galileo Galilei bijaše 1612. g. iznio u pismu Nijemcu Marku Welseru, bankaru i astronomu, članu talijanske akademije Della Crusca. Galilei razlučuje da „...mi ili želimo spekulirajući pokušati prodrijeti u istinsku i sržnu suštinu (l'essenza vera ed intrinseca) prirodnih supstancija; ili se hoćemo zadovoljiti spoznajama o njihovim naklonostima (relacijama, op. D. N.).“
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=