141 Daniel NAČINOVIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Želja za prodiranjem u suštinu pojava što nas okružuju, istražujući njihovu supstancijalnu formu, njihov razlog postojanja i svrhu..., a uključujući pritom ljudski razum i sentiment, povezana je s najtežim pitanjem filozofije i svake filozofične literarnosti. Govoreći o fenomenu vremena u Kritici čistoga uma (1781./1787.), filozof Immanuel Kant koristi sintagmu „ausser dem Subjekte“ ,„izvan subjekta“, pa tako veli da je Vrijeme izvan subjekta, Vrijeme po sebi, an sich – ništa. Postaviti, međutim, algoritme mišljenja i kakvugod aksiologiju izvan vlastite subjektivnosti,„ausser dem Subjekte“, značilo bi izići iz vlastite kože, tj. ući u izvanmisleni nonsens. Sveti Pavao u Hvalospjevu ljubavi iz Prve Poslanice Korinćanima zastaje i kod te činjenice, poznate i u njegovu vremenu, a i podosta ranije, predočujući vjeru u svom navjestiteljskom, ranokršćanskom poslanju: „Jer, nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje. Kada dođe što je savršeno, iščeznut će što je nesavršeno.“ Vrijeme u kojem živimo i u kojem (unutar antropocenskog ovitka) čitamo Leopardijev Dijalog Prirode i jednoga Islanđanina – Postmoderno vrijeme – svjesno je da se mnoge bliske vlastitosti ljudske ekumene udaljuju, a da se udaljeni sadržaji približuju, da su mnogi narativi ishlapjeli, sluteći da hirovi Prirode nipošto nisu sezonske šale, te da se redci iz Apokalipse, kako netko reče, danas čitaju i kao priručnik. U tom je smislu zacijelo točna i ustvrda da se sa sve dubljim prodorom u tajne svemira još više pojačava i njegova tajnovitost... S ovime u vezi teško je Islanđaninova pitanja o svrsi življenja, ljudskoj patnji i neuhvatljivosti pravoga usrećenja – o čovjeku u njegovoj sudbini uopće – svrstati među riješene ili pak opsoletne. Od biblijskoga patnika Joba do Kranjčevićeva Zadnjeg Adama – koji u ledu noktom urezuje svoj upitnik – otvorena su i otvaraju se pitanja pod nebeskom kupolom, talasajući taj odjek čovjekovih misli kroz vjekove. Pitanja ontološkoga identiteta života sveopće naravi i zemaljskih bićā, stalne smjene života i smrti, svrhe življenja; bol i nemoć, neizvjesnost i gubitak nade... stalnost su onih susreta što ih od pamtivijeka, u prožimanju i dopunama, ostvaruju književnost i filozofija. Uglavnom, mumija što u imaginaciji pohranjuje Islanđaninova pitanja, tamo u nekom europskom muzeju, jedan je od spomena na Leopardijev misaoni vidokrug i literarne pasaže; i u Dijalogu, i u kanconijeru Pjesme (Canti), i u zbirci raznolikih misli i opažaja, Zibaldoneu. Obuzet svjetskom boli, Pjesnik prolazi kroz zbilju i imaginaciju poetski i filozofski začuđen i zapitan, motreći nedosegljive daljine, gledeći ka brdu preko živice onostran, onamo gdje se nastavlja beskonačnost... U završnici pjesme Beskraj (L'infinito) on veli:
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=