76 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Damir BARBARIĆ nego nužnom redoslijedu, čime vrijeme tek dobiva mjeru, ustroj i sređenost, a time i značajnost. Ritmom određena vremenska cjelina više nije naprosto dio vremena, nije podvrgnuta njegovoj beskonačnoj sukcesiji, već vrijeme sad ima u samoj sebi.29 Ova teška i napregnuta borba i hrvanje s vrtložnom prazninom beskonačnog vremena, u koju na poziv muza dospijeva zanosom ushićeni pjesnik, ne prethodi rađanju pjesme tako da bi ostala izvan nje, napuštena i prevladana u njezinu formalno savršeno usklađenom ustroju. Naprotiv, ono što pjesmu čini istinskom i pravom – osobito kad je riječ o onoj koja se izravno dotiče boga i onog božanskog, dakle prije svega o himni, ditirambu, peanu ili psalmu – jest živa i zbiljska, iako ne svagda upadljiva i lako uočljiva prisutnost onog po sebi nesređenog, jedva i s mukom u red dovedenog kaosa iz kojega je u srazu s onim više nego ljudskim začeta i rođena. Žar i plamen entuzijazma u takvoj je pjesmi doduše umjeren, sređen i tako reći preveden u smirenost zvučnoga sklada, ali nije posve ugašen, nego ostaje iz dubine i središta pjesme djelomice upravljati njezinim tijekom i hodom. I tu nam je Hegel, očito oslonjen prije svega na vlastito uživljeno razumijevanje veličanstvenog Pindarova pjesništva, dao dragocjene naputke: Sveza koja vodi dalje može ovdje biti ponešto prekinuta, može biti mirnijeg tijeka, a jednako tako može i u lirskim skokovima od jedne predodžbe bez posredovanja prelaziti drugoj od nje veoma udaljenoj, tako da se pjesnik naoko nesputano baca unaokolo te se naspram razuma koji razborito prosljeđuje u tom opijenom oduševljenju pokazuje kao obuzet nekom silom čiji patos njime upravlja protiv njegove volje i nosi ga sobom.30 Zahvaljujući čudesnoj moći ritma, pjesnik se u entuzijazmu, napustivši sebe i sve poznato i naviknuto u čemu inače boravi, ne gubi u vihoru otvorena vremena, nego se, izdržavši susret i sraz s onim nadljudskim, u pjesmi i pjesmom sređen i kao nanovo rođen vraća sebi i svijetu mjere i zakonitog sklada tonova i melodija. Pjesma i ples, koji je u rano vrijeme bio posvuda s njom čvrsto i najprisnije povezan, iznova ga uvode u izbavljujuću obuhvatnu cjelinu sređena i raščlanjena svijeta. Riječi njegove pjesme sad su„krilate“, to znači uzdignute nad jezik uobičajene proze, koja nije drugo do „govor zaposjednut razumom i oblikovan prema njegovim svrhama“31. One nisu 29 Za podrobniji prikaz i tumačenje usp. rad autora „Die magische Kraft des Rhythmus. Zu Schellings Musikbetrachtung“, Schelling-Studien 6 (2018.), 107-124. (Hrv. prijevod u: D. Barbarić, Bezdan slobode. Uz filozofiju F.W.J. Schellinga, Zagreb, 2020., 25-44.) 30 Hegel, Ästhetik III, TWA 15, 445 i d. 31 Schelling, Philosophie der Kunst, SW I/5, 638.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=