154 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Sibila PETLEVSKI poneseni interpretacijskim navikama, baš kao što ćemo u životu prijeći preko moralnog života kao poprišta avanture i improvizacije: „Malo je vjerojatno da ćemo naše čitanje tekstova učiniti našom avanturom, malo je vjerojatno da ćemo u takvim tekstovima pronaći ono što bi moglo ponuditi drugačije čitanje. Naše vlastito poimanje promišljanja i moralnog života oblikovat će naše čitanje i učiniti nam vrijednosti moralne improvizacije nevidljivima. To utječe na nas kao čitatelje romana; utječe na nas kao filozofe; ali na različite načine. (...)“ (Diamond 1991: 316) Cora Diamond osuđuje zatupljenost u čitanju književnosti, baš kao i u moralnofilozofskom iščitavanju složenih sastavnica ljudskih postupaka. Ona upozorava na to da kroz našu brigu za junakinju možemo zanemariti smisao onoga što junakinja čini, propustiti njezinu osobnu avanturu, a pritom osiromašiti svoju vlastitu, jer ta briga može biti pogrešna, na način na koji se pokazuje briga za Sokrata u Platonovu dijalogu Kriton. Kritonova zabrinutost za Sokratovu sudbinu je – pogrešna, reći će Diamond, ocjenjujući pritom kritiku interpretacije Kritona koju je dao William Frankena. Sokrat, koji u zatvoru mirno čeka izvršenje smrtne presude, dijalogizira s prijateljem Kritonom, koji je spreman potkupiti stražu kako bi uz pomoć Sokratovih drugih prijatelja, a pretpostavka je da su to njegovi sudruzi, ratni veterani, Sokratu omogućio bijeg. Sokrat to mirno odbija i iznosi argumentaciju. Većina tumača toga teksta, tradicionalnijih od Core Diamond, objasnit će da je glavna poruka toga dijaloga poštivanje zakona: da treba poštovati zakone i poredak zemlje u kojoj smo odrasli i gdje smo proveli čitav naš život, bez obzira na nepravednost konkretne presude. Sokrat poučava da „ne treba cijeniti život, nego valjan život“. To me već vodi do osobnih dvojbi u čitanju Platonovoh sokratovskih dijaloga: što je „valjan“ život za Sokrata (kao primjerne figure za Platonovu dramaturgiju mišljenja) i može li se svesti samo na argumente koje je ponudio Kritonu onako kako ih je za njega obrazložio? Što je Platonu Sokrat kad ga dramaturški osmišljava u funkciji dramske osobe, onda kad je deuteragonist kao u Kritonu, a što je Sokrat Platonu u Obrani Sokratovoj gdje se Sokrat pojavljuje u naslovu čime se daje (pseudo)povijesni okvir određivanju valjanosti Sokratova života iz građe o stvarnoj osobi filozofa i procjene njegova života. Procjena„valjanosti“ života povijesne osobe je, dakako, ovdje utemeljena na tome kako je Platon shvatio život povijesne osobe filozofa na osnovi Sokratove sudske obrane i kako je povijesno-biografsku građu fikcionalizirao u žanr apologije. Je li podloga Platonove dramaturško-filozofske obrade Sokratova autobiografskog diskursa žanr svjedočenja o sebi za druge? Je li u tome ranom Sokratovu dijalogu vrlina jedna?
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=