83 Ljubica JOSIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST gotovo ikakvih potencijalno povezivih srodnosti na otočnoj mediteranskoj pozornici ljudskih drama, te zaokupljenost prikazbe usamljenosti na temelju muško-ženskoga odnosa, kontekstualizirana širom atmosferom propadanja tradicionalnoga načina primorskoga življenja. Rastući tjeskobni osjećaj otuđenja glavnu protagonisticu vodi do zaključka o apsurdu čekanja, njegovu proždirućem efektu koji uzrokuje odbacivanje tradicijski uglavljenoga cilja te ona u jednoj slici izjavljuje „Ne mogu čekati da me netko shvati, a više mi to nije ni potrebno.“4 Suprotstavljenost muško-ženskoga dijaloga presudna je za odčitavanje filozofičnosti drame Marija i mornar, upućujući na teškoće prihvaćanja egzistencijalnih danosti. Dramsko djelovanje, reducirano radi „prebačaja“ u unutarnji svijet protagonistice, usmjereno je na individualnu, ali možebitno i društvenu preobraženost, pokazujući pojedinačni krik pod duhovnim teretima u tištećoj atmosferi. Egzistencijalno nadrastavši okvire male, rigorozne sredine, Marija je moderna junakinja koja djeluje unutar onoga što bismo mogli nazvati besmislom privremenoga sjedinjenja; osjećajem odbacivanja potrebe da je se shvati, sebe naposljetku ne nalazi više u drugome ili drugima. Zaokupljena svojom slobodom stečenom u unutarnjim previranjima, prestaje biti jedna od Penelopa. Njezin pokušaj egzistencijalne samosti uspio je jer je na posljetku ovisio samo o njezinim odlukama, kojima će postati ono što joj je kao mogućnost dano ubačenošću u ovaj svijet. Uzgred, pridjev „bačen“ Vesna Parun iskoristila je u rukopisnim autobiografskim bilješkama, opisujući 1908. godinu, Grohote i Jukić-Mateljane te početak njihova odnosa: „Ni na pamet joj nije padalo da bi taj skučeni i nesimpatični austrougarski činovnik mogao biti bačen na taj njen otok [...] u tu kulu zato da upravo njoj postane muž.“5 Također, taj simbolični prostor zatvorenosti i izoliranosti utkala je u dramu. U prologu žena iz crnoga okvira upitat će Mariju što radi u„njezinoj kuli“, koja će se ubrzo značenjski pred čitateljem/gledateljem ispuniti kao prostor boli, trpljenja, nesreće. Identitet žene koja čeka povratak svojega supruga (mornara ‒ lako na njegovu mjestu možemo zamisliti ribara, vojnika ili bilo kojega možda vječnoga putnika ili, kako ih dramska protagonistica naziva,„pionire bezavičajnosti“) tematsko-motivska je okosnica drame, najavljujući u prologu preobrazbu u uzaludnosti čekanja te repetitivnostima životnih formi. Ondje zatječemo Mariju koja monološki izjavljuje „Kad sam ja bila mornareva žena... Ja više nisam mornareva žena, a i da jesam...“ (Dramska djela, str. 8), potom „Ne, ja neću da sjedim u kući pokraj mora i čekam. Ja 4 V. Parun, Dramska djela. Izabrana djela, 5. Izabrala i uredila Karmen Milačić. Zagreb: Mladost, 1989., str. 44. 5 Kada ptica prestane voljeti. Priredili Denis Derk i Marina Selnik. Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2022., str. 21.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=