118 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Irvin LUKEŽIĆ Osim toga, kaže Valéry, zaokupljenost da načine sveobuhvatno djelo dovela je slijepo filozofe do toga da načine djetinjasto djelo neusporedivo manje znanstveno i manje pronicljivo nego što je većina književnih djelȃ. Vidimo te ljude čiji je stav da razmišljaju o čovjeku pomoću čovjeka, kako se upuštaju u to, izlaganjem svojih misli, kao učena / nevina/ djeca dok romanopisci i kazališni autori (čak niže vrijednosti) dobro paze da ne zaborave kako će njihovo djelo promijeniti nekoga i kako se u stvarnosti događa tek u nekom čovjeku takve i takve otpornosti ili takve i takve inertnosti, kako se radi o tome da se upali /pokrene/ ili ugrabi – zavede u neodređenoj prividnosti. / Ovo je moguće podnijeti od strane znanstvenika koji se uvijek oslanjaju na izvanjska provjeravanja. Ali filozofu, čija se umjetnost sastoji u tome da uvijek želi učiniti prisutnim i čvrstim ono što po samoj svojoj biti to nije, ne može biti bez štetnih posljedica uvesti čitatelja u svoje naume – (uloga jezika) (str. 150). Prema Valéryjevoj ocjeni, svi su klasični problemi filozofije zapravo bili djetinjasti te su se mogli predstaviti jedino ako bi se kao misli izgovarale jezikom ulice ili kuće. (str. 189) Zanimljivo je to da se tradicionalna filozofija bavila nekim činjenicama koje su kasnije postale tipično znanstvenim pojmovima. Jedna od njih je, na primjer, problem svjetlosti. Naime, kako veli Valéry, filozofi su se nekoć pitali što je to svjetlost. Svađali su se oko toga međusobno. Prepustili su stvar u ruke fizičarima nakon 1700. Zauzvrat oni se bave vremenom. I oni brane tu oblast. Vrijeme im izgleda više filozofsko od svjetlosti. Drugim riječima, izgleda da je lagodnije raspravljati o vremenu – bez nadzora. / Ali doći će vrijeme možda kada će naizmjeničnost naših ideja, zamjenjivanje dojmova, razlike u hodu ili stanju u našem čulnom sustavu, subjektivnost razvoja koji proizlaze iz toga, i napokon uspomena – biti ODVIŠE TOČNI da bi filozof mogao raspolagati i koristiti vrijeme u svome uspoređivanju svijeta i duha. / Uostalom, s moderne točke gledišta – fizičko vrijeme je zavisno od brzine svjetlosti usklađene s brzinom tijela. (str. 189) U pogledu buduće perspektive filozofije i književnosti Valéry je bio prilično skeptičan, pa na jednome mjestu, primjerice, piše: Književnost i filozofija, ako su još uvijek moguće – bit će to u jednom području i sa sasvim drukčijim odjecima. Uvijek mislim na iste stvari kao da će ih budućnost izvanredno izmijeniti u smislu naznačenom razvojem fizičke spoznaje. / Značajan porast razlike između djetinjastoga viđenja stvari i provjerenoga viđenja – (veće od razlike između viđenja jednoga novorođenčeta i viđenja čovjeka) – također stavlja zbunjujući interval između književnih prosudbi i osjećaja, ali i filozofskih i političkih i onih koji se nameću duhovima, istome duhu, u području preuređenih dijelova znanja. (str. 170-1) Međutim, nije pritom sporno da su filozofija i književnost, ma kako relativne i ograničene bile, nebično važna obasjanja, ona koja pojedincu pomažu u spoznavanju sebe i svijeta unutar kojega postoji. Stoga će i odjeci o kojima Valéry govori u nekoj budućoj perspektivi biti sasvim drugačiji negoli prije toga, u skladu s promjenama čovjeka i svijeta koje će se neminovno morati dogoditi.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=