152 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Sibila PETLEVSKI Herman traži način razmišljanja o moralnom motivu koji se može izvući iz, reći će ona, boljeg čitanja Kanta. Stvarni predmet primarne moralne procjene tu ne bi bio radnja, već evaluacijski princip („maksima“) koji predstavlja ono što djelatna osoba namjerava učiniti kako ona/on procjenjuje da je na neki način dobro. Vrijednosni sadržaj maksime tada proizlazi iz motiva osobe koja djeluje. Ona želi izbjeći zaključak da su radnje za koje se osobe mogu smatrati odgovornima ograničene na raspon radnji za koje su motivacijski ili psihološki sposobne u određenom trenutku. Herman navodi primjer gdje ako vjerujemo da zlostavljanje u djetinjstvu stvara sklonost odraslih prema zlostavljanju i da sklonost prema zlostavljanju djeluje kroz uvjerljive racionalizacije o provokaciji, tada je teže osuditi neke od kategorija zlostavljača koji su pretrpjeli traumu zlostavljanja u djetinjstvu. Herman će reći kako u nekoj mjeri ima smisla u tome da oni ne mogu drugačije. Naravno, ima smisla pretpostaviti da jednako tako i mogu drukčije. Ukratko, Herman preporuča prebacivanje težišta na uvjete koji omogućuju ispravne prosudbe, a što bi vodilo prema „aktivnijoj“ ulozi moralne teorije u prikazu moralne motivacije i karaktera. Moralni status je razrađen kroz kulturološki utemeljen leksikon osnovnih moralnih pogrešaka i povreda koje je, misli Herman, moralno pismena osoba u stanju prepoznati. Moralna pismenost kao takva nije minimalna koncepcija morala, već minimalna moralna sposobnost. Herman pritom naglašava da moralna pismenost i njeno korištenje ne čini osobu dobrom ili čak ni minimalno pristojnom jer to ostaje funkcija suštinskih uvjerenja i praksi te osobe. Međutim,„moralna pismenost“ je ono što osobu čini „pravim subjektom moralnih predikata“. To je praktična sposobnost koja omogućuje prepoznavanje moralno istaknutih osnovnih obilježja okolnosti i radnji. To je ujedno i sposobnost sagledavanja uzročnog, pa i kaznenog potencijala vlastitih postupaka. Ideja moralne pismenosti upućuje na razliku između individualističke koncepcije autonomije i društveno određenog moralnog ja. Herman zaključuje da, moralno govoreći, nismo niti posve društveni niti posve slobodni, te da moralna pismenost nastanjuje prostor između. Tu nije riječ o potrebi da se učvrsti zajedničke moralne koncepte, već pruži alate prosudbe, načine rasuđivanja i promišljanja koje možemo, s određenim povjerenjem, koristiti zajedno (usp. Herman 1997: 372). O praksi služenja alatima prosudbe u međuprostoru između zadatosti i slobode govore i radovi moralnih filozofa koji prispodabljaju praksu moralne prosudbe utemeljene na moralnoj pismenosti s praksom improvizacije u jazz glazbi (npr. Day 2000). Ali i Martha Nussbaum jasno je uočila improvizacijski moment i važnost prenošenja toga načela na polje etičkih pitanja i odgovora – i to analizom romana Henryja Jamesa – gdje je uspostavila vezu između odnosa književnih likova i njihove novelistički simulirane igre na etičkome polju, s jedne strane, i gumačke i glazbene improvizacije, s druge strane. Herman piše o finom jamesovskom opažanju koje „upo-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=