131 Jelena LUŽINA KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST lišna/scenska vizualizacija, koja se nužno mora događati u realnom vremenu i prostoru (budući da se, po prirodi stvari, naprosto mora događati uživo, hic et nunc, uz sudjelovanje i podršku stvarnih/živih gledatelja), zar se takva vizualizacija uistinu može „imaginirati“ (i) tijekom čitanja? Ili se ipak mora vidjeti/dogoditi uživo – jer kazalište je, ipak, nešto kao nizanje „živih slika“, koje su namijenjene gledanju. Dobro, možda se te slike mogu, eventualno,„razgledati“/„inkarnirati“ i postupkom koji neke (spomenute) recentne književne teorije nazivaju vizualnim čitanjem. Ali se nikako/ nikad ne mogu usporediti, još manje „izjednačiti“, s doživljajem/senzacijom koju i sam Aristotel definira „predstavom na javnim natjecanjima, s glumcima“ (Aristotel, isto). Možemo, eventualno, samu tragediju – antičku – percipirati i kao„mišljenje u slikama“. Ali, može li se takvo „mišljenje u slikama“ suprotstaviti ili nadmetati s onim, po Aristotelu, „najnebitnijim elementom“ tragedije, za koji i sam izrijekom tvrdi da „nesumnjivo razonođuje“, iako je „najmanje svojstven pjesničkom umijeću“? Znatiželjniji su me studenti znali pitati je li Aristotel zapravo nekakav „fanatik teksta“, pa onda i zakleti „antiteatarist“ koji o kazalištu sjajno piše, nesumnjivo ga i dobro razumije, ali zapravo ne vjeruje u njegovu „postojanost u vremenu“. Naime, u „trag“ koji kazališni fenomen/izvedbeni čin može ostaviti za sobom. Zašto Aristotel „ne vjeruje“ u taj fragilni „trag“? Odgovor je, dakako, metaforički, ali je istovremeno i trivijalan, i paradoksalan, i začuđujuće točan. A pritom još i „nesumnjivo razonođuje“, rekao bi Filozof. Naime, kazališni je čin temporalan i, upravo zato, efemeran. Traje dok se odvija. I nikad više. Čak i kad se ponavlja – u repriznim izvedbama, recimo – ni jedno od ponavljanja neće biti posve identično prethodnome činu. Ne može se dva puta zagaziti u istu rijeku. U koju on, međutim, nije stigao zagaziti ni jedanput. Aristotel je naprosto zakasnio na predstavu! Kakva je to, zaboga, dosjetka? Kalendarska, rekli bismo žovijalno, onako kako sam i sama godinama govorila studentima koji, inače, uvijek imaju problem s brojevima, odnosno datacijama stare i nove ere: brojiti unazad zapravo i nije teško, ali bi moja („hipijevska“?) dosjetka o kašnjenju na predstavu problem rješavala u letu. O čemu je, dakle, riječ? Velika antička tragedijska epoha – epoha Eshila, Sofokla i Euripida – trajala je razmjerno kratko. Puno kraće od jednoga jedinog stoljeća, unutar kojega se zapravo dogodilo sve: i spektakularni razvoj dramske književnosti, i gradnja velebnih kazališta, i munjevita afirmacija izvođačkih/performativnih zanata (gluma, ples, pjevanje, glazba, režija...), i ogromno zanimanje publike„u nastajanju“. Publike koja je takvom – naime, senzibiliziranom za kazalište – postala vrlo brzo, te u nekoliko narednih desetljeća postajala sve znatiželjnija i kooperativnija. Danas se takav odnos publi-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=