151 Sibila PETLEVSKI KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST povezana s mogućnošću proširene kompetencije. Stupanj kompetencije koji je neophodan da bi se smatralo pismenim u domeni je sporan i ne mora biti fiksan. Govoreći o moralnoj pismenosti, želim se osloniti na ovu konceptualnu pozadinu: to je osnovna, naučena sposobnost stjecanja i korištenja moralnog znanja u prosuđivanju i djelovanju“ (Herman 1997: 314). Herman zanima etička neizravnost u modernoj teoriji morala, a kao jedan od glavnih putova do neizravnosti vidi nastojanje da se napravi oštra razlika između, s jedne strane, vrednovanja djelā (kao objekata prosudbe o ispravnom i pogrešnom) i, s druge strane, vrednovanja motiva gdje uzroci i povodi namjernih radnji pripadaju sferi vrline. Pretpostavimo li da, ako se jednoj vrsti motiva želi dodijeliti status „moralnog motiva“, najbolji razlog za takvo privilegiranje mora imati veze s njegovom djelotvornošću u stvaranju moralnih radnji – već sama ta pretpostavka, drži Herman, dovoljna je da se otvore vrata neizravnosti. Bitno je naglasiti da Barbara Herman prepoznaje paradoks u tome da je – po njenom mišljenju – upravo kantovska moralna teorija u dijelu interpretativnog sljedništva Kanta dovela do degradiranja moralnog motiva: „Ako, kao što kaže Kant, radnja može biti ispravna (u skladu s dužnošću) bez obzira na motiv, čini se da je moralna procjena motiva sekundarna i neovisna o moralnoj procjeni radnji. To prirodno sugerira jednostavno gledište učinkovitosti motiva dužnosti. Naravno, Kant također smatra da je djelovanje iz dužnosti uvjet za moralnu vrijednost postupanja s dužnosti. Motiv dužnosti ima poseban status jer njegova privrženost Kategoričkom Imperativu dovodi do izvršenja moralno ispravne radnje na način na koji nijedan drugi motiv ne može. Učestalost uspjeha nije problem; za razliku od motiva dužnosti, uspjeh svakog drugog motiva u osiguravanju moralno ispravnog djelovanja samo je kontingentan – slučajnost je. Čini se da iz toga proizlazi stav koji prihvaća prioritet procjene djelovanja i poziva na moralni motiv koji se opire neizravnosti. Međutim, kao što su mnogi primijetili, nije jasno ima li smisla davati prednost nekontingentnosti u odnosu na učestalost uspjeha u izvođenju ispravnih radnji. Pretpostavimo da je nekontingentna veza djelovanja po dužnosti rijetka ili ju je teško postići. S obzirom na prioritet procjene djelovanja, ako postoji izbor između motivacijske pouzdanosti, ma koliko uvjetne, i konceptualne veze između motiva i načela (bez sigurne učinkovitosti), potonje bi se moglo činiti moralnim luksuzom.“ (Herman 1997: 319)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=