godište XXX., sv. 80. br. 3-4 Pula, jesen – zima 2025. ISSN 1331-0321 (tiskana inačica) ISSN 2991-9355 (mrežna inačica) UDK 821.163.42/821/7/008/304 ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST UM J E T N O S T K U L T U R U
4 GDJE JE ŠTO? U SJEĆANJE ALFIO KLARIĆ (1950. – 2025.) 8 EKSKLUZIVNO † NEDJELJKO FABRIO Ne tražite od pisaca nemoguće (Neobjavljeni pulski razgovor iz 1993.) 12 PROZA I POEZIJA MILKO VALENT Anđeli (Aleluja i Amen!) 36 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Zacijeljeno? 53 TOMISLAV RIBIĆ Otočki blues (izbor) 64 MLADEN JURČIĆ Knjiga 73 NELA STIPANČIĆ RADONIĆ Moje krletke 77 DAMIR D. OCWIRK Legenda o voljenom gradu 80 OGLED MIHAEL SOBOLEVSKI Nepoznato o radu književnika Stanislava Šimića u radu Radničke komore u Zagrebu od 1940. do 1946. godine 90 O ŠOLJANU: TEATROLOŠKI, INTERTEKSTUALNO, INTERMEDIJALNO JELENA LUŽINA Dva znakovita desetljeća Šoljanove dramatike 107 DUBRAVKA BREZAK STAMAĆ Priča u funkciji interteksta u esejima i feljtonima Prošlo nesvršeno vrijeme 120
5 GDJE JE ŠTO? LESZEK MAŁCZAK Roman Georgea Orwella 1984. u Šoljanovu prijevodu 126 HELENA PERIČIĆ Intertekstualnost kao sredstvo ironizacije u Šoljanovoj Romanci o tri ljubavi (struktura i stih) 136 SIBILA PETLEVSKI Tragom Antuna Šoljana 155 BORIS SENKER Filmičnost Šoljanova Mediterana: Drugi ljudi na Mjesecu kao predložak za film plovidbe 176 NOVI PRIJEVODI MARIA GRAZIA CALANDRONE Samo će ti život ostati (prep. B. Bratić Ivić) 190 † SERGIO ZUPIČIĆ (ZUPICICH) ZUPPINI Pjesme (prep. V. Begić) 198 FILOZOFIJA ŽARKO PAIĆ Psyché kao bit dekadencije (: Vladimir Jankélévitch) 208 ZAVIČAJ † ANTE CUKROV Postuma: O početcima hrvatskoga školstva u Istri 216 VJEKOSLAVA JURDANA Drago Gervais„sam i s nama“ 252 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI IVAN BOŠKOVIĆ Knjiga dokument prijateljstva i bliskosti (Luko Paljetak – Tonko Maroević: Jedan niže držeć, drugi više pojuć) 266
6 VINKO BREŠIĆ Božica na mreži (Božica Jelušić: Godišnja doba duše) 270 IVAN BOŠKOVIĆ Poticajna i obvezujuća knjiga (Žarko Paić: Knjiga lutanja) 274 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Uza zid (Nada Galant: Zuz zit) 277 TIN LEMAC Zaborav i pamćenje sebstva (Darija Žilić: Sol zaborava) 281 MAURIZIO CASAGRANDE Himna tišini, dostojanstvu i jednostavnosti života (prev. B. D. B.) (Loredana Bogliun: In tal seilensio / Va tišine / U tišini / Nel silenzio) 283 ŠURA DUMANIĆ Krug se zatvorio (Marijan Grakalić: Pogled u noć) 286 IGOR ŠIPIĆ Ljeto uz more i mrtve (Ivan Šarolić: Zeleni smaragdi, Sredozemlje, Mistika svemira, Hamletova sudbina) 290 Autori 299 Summary & What to find and where? 301 O Katalogu izdanja IO DHK Pula 307
U SJEĆANJE ALFIO KLARIĆ (1950. – 2025.) 8
8 U SJEĆANJE Boris DOMAGOJ BILETIĆ ALFIO KLARIĆ (2. svibnja 1950. – 6. rujna 2025.) Poštovana i draga Slavice, draga Marta i Gregore, poštovana cijela obitelji i rodbino, dragi prijatelji! Opraštamo se danas i ovdje od našega dragog i nezaboravnog Alfija Klarića čija je smrt odjeknula u duši i srcima mnoštva: od najbližih, preko prijatelja i znanaca do sugrađana i suradnika s kojima je naš Alfio dijelio svoje najbolje i one drukčije, osobito u patnji tijela, trenutke svojega života kao veliki i nadaleko poznat, posebno cijenjen i voljen, blizak čovjek, brižljiv sin, pažljiv suprug, nježan otac, obazriv i odan prijatelj, usto i posebno u svome časnom životu kao kreativac. Šira ga javnost poznaje kao jedinstvenog dizajnera i pomalo zatajnoga, ali jednako izvrsnog, fotografa. Okušao se i dokazao i na drugim poljima te u nekoliko umjetničkih medija bliskih netom spomenutima. Cijenjen je u svojoj Puli, Istri, ali i daleko šire. Velik je
9 Boris DOMAGOJ BILETIĆ U SJEĆANJE broj i širok, što i ovdje u ovim pretužnim trenucima i nemiloj prigodi vidimo, krug ljudi koji su na njega bili upućeni i on na njih, na sve nas. Rođen je Alfio 2. svibnja 1950. u Rijeci, kao blizanac sestre Nivee, no cijeli je život proveo u svojoj Puli, gdje je preminuo 6. rujna, ostavivši suprugu Slavicu, kći Martu i sina Gregora, te unuka Nolana. Studirao je arhitekturu u Ljubljani i u Zagrebu, ali rano se počeo baviti grafičkim dizajnom i fotografijom te je otvorio tvrtku „Sv. German“, koja je ujedno bila izdavačka kuća. Tijekom radnoga vijeka surađuje s nakladnicima, književnicima, muzejima, festivalima... Vrlo znatiželjan, stalno je učio, usavršavao se i, u ovome svijetu dnevnih promjena koje je teško pratiti, usvajao suvremenu tehnologiju, kako za obradu i oblikovanje knjiga, tako i za snimanje te izradu fotografija i plakata. Moram spomenuti barem Alfiovu suradnju s muzejima: Arheološkim Istre, Povijesnim i pomorskim Istre, Zavičajnim Poreštine, Grada Rovinja, zatim s Istarskim ogrankom Društva hrvatskih književnika, Galerijom „Cvajner“, Pulskim filmskim festivalom, Sajmom knjige u Istri, Istarskim književnim društvom „Juraj Dobrila“, Općom bolnicom Pula i dr. Od važnijih dizajnerskih i cjelovito oblikovnih izdanja spomenimo tek nekoliko: Pula sa starih razglednica, Ženska narodna nošnja u Istri, Eufrazijeva Bazilika u Poreču, monografiju Pula, također monografije o Brunu Mascarelliju, Renatu Percanu i Mati Čvrljku, projekt Fotografija u Istri, o Monkodonji, knjigu Povijest Pule, rješenje vizualnoga identiteta Sveučilišta Jurja Dobrile i mnogo, mnogo drugih trajnih i vrijednih radova i suradnji. Bio je, dakako, više od dizajnera i fotografa. U prvome redu veliki estet. Surađivali smo tijekom dugih desetljeća i nikad nisam sreo čovjeka od slike svijeta koji je bio u tolikoj mjeri istovremeno čovjek sklon riječi. Danas nezamislivo, ali on je doslovno proučavao i iščitavao svaki tekst koji mu je bilo oblikovati i oplemeniti vizualnom kreacijom. Za njega nijedan tekst nije bio apstraktna, obična mrlja oko koje ili unutar koje valja smjestiti, rasporediti likovni ili slikovni znak. Stvaralaca poput njega više nema. Znao je, svojim autorskim rukopisom i potpisom, prepoznatljivo spojiti ljepotu i jednostavnost, riječ i sliku. Kroz Alfiove su ruke, um, duh i dušu, da nije možda patetično, dodao bih – i krvotok, prošli toliki rukopisi kasnije pretočeni u vrijedne knjige, izdanja koja će ostati poslije svih nas. Katalozi, časopisi, izložbe, monografije... Mnoga kapitalna izdanja, nezaboravni veliki projekti, postavi... i štošta nespomenuto nosi njegov potpis i prepoznatljiv kreativni pečat. Njegovo je pažljivo i strogo stručno oko zabilježilo, fiksiralo, zaustavilo za vječnost prizore koji se pamte i ostaju za generacije. Mogao bih nabrojiti i posvjedočiti rečeno na bezbroj primjera, surađujući s njim jako dugo, provodeći u njegovu studiju sate i dane od jutra do večeri, kao uostalom mnogi među nama, jednako na javnim mjestima, onima gdje se čovjek opušta uz kavu, pogotovo u dragoj nam „Cinderelli“, kao i u službenim, rad-
10 U SJEĆANJE Boris DOMAGOJ BILETIĆ nim i svečanim situacijama. Ljudski i suradnički odnos s njim oplemenio me, obogatio i, ujedno, ne mogu se sjetiti nikoga tako bliskog koji je uvijek, baš za svakog susreta na mene djelovao umirujuće, poticajno i, nerijetko, potičući na razmišljanje o temama naših razgovora – najčešće o stvarnosti oko nas, u svim njenim dimenzijama, o stvaralaštvu, o krugu ljudi s kojima smo bili jednako uzajamni, o obitelji, Bogu i vjeri... o svemu. Ispraćamo čovjeka posvećena drugima, smjerna, pristojna i od povjerenja, dobrog čovjeka i vjernog prijatelja koji je znao opraštati i to je nerijetko činio. Pamtit ću ga kao pomalo sjetna, ali uvijek nasmijana čovjeka blage i mudre riječi, koji bi dobro promislio prije negoli bi rekao, kao duhovita prijatelja od kojeg nikad, čak ni kad bi mu moglo itekako biti oprošteno, nikad nisam čuo ružnu riječ ni o kome. Bio je intelektualac itekako svjestan vremena i prilika u kojima živimo. Nisu mu trebala svjetla pozornice, klonio se prevelike izloženosti javnosti, a kao stvaralac usvojio je sve bitno što nam dolazi iz tradicije i na svoj je način osuvremenio, oblikovao, posredovao nama i onima koji dolaze. I kada bismo u dogledno vrijeme, što nekako priželjkujem, imali priliku pogledati samo najstroži izbor iz njegovih dizajnerskih rješenja te fotografija, kako dokumentarnih tako, osobito, onih umjetničkih, bio bi to – impozantan postav, i opsegom i naročito estetski uzevši. Dragi Alfio, sjećat ću te se i sjećat ćemo te se s poštovanjem, toplinom i zahvalnošću na svemu što smo – potaknuti tvojom dobrotom, osjećajem za mjeru i otvorenošću – mogli podijelili s tobom. Dragi prijatelju, rastajemo se samo u ovoj jednoj dimenziji. Neka te dragi Bog raširenih ruku k sebi primi, zagrlite i prigrli, zaslužio si to svojom dobrotom, otvorenošću i ljudskošću. Počivaj u miru pod nebom svoga zavičaja, u svome gradu, sa svojima. Doviđenja, Alfio naš!1 * Boris Domagoj Biletić Pula, 13. rujna 2025. * Govor na posljednjem ispraćaju i pokopu Alfija Klarića na pulskome Gradskom groblju („Monte Ghiro“). Riječ je o čovjeku i prijatelju, dugogodišnjem tehničkom uredniku i dizajneru, suradniku Istarskoga ogranka DHK na desecima programa i projekata, u jednako tako brojnim knjigama. Naposljetku, Alfio je autor oblikovanja ovoga časopisa u dvama njegovim formatima od kasnih 1990-ih pa sve do danas, kad i dalje na predlošku njegova rješenja objavljujemo„Novu Istru“. (Ur.)
EKSKLUZIVNO † NEDJELJKO FABRIO Ne tražite od pisaca nemoguće (Neobjavljeni pulski razgovor iz 1993.) 12
12 Nedjeljko FABRIO, (1937. – 2018.) NE TRAŽITE OD PISACA NEMOGUĆE Neobjavljeni pulski razgovor iz 1993. Jezik je najveće blago naroda. Rat i uloga DHK-a Pitanje: Koliko je DHK imalo utjecaja na novija hrvatska kretanja i hrvatsku zbilju danas? Koji su problemi Društva i što sve ono čini da poboljša kulturni život u Hrvatskoj, pa i život naših književnika?1 * Nedjeljko Fabrio: Vaše pitanje zaslužuje toliko iscrpan odgovor da bismo njime ispunili vjerojatno cijelu emisiju. Međutim, vrlo kratko ću reći sljedeće... Još u doba socijalističke Jugoslavije Društvo hrvatskih književnika (u to vrijeme Društvo književnika Hrvatske) provelo je prve demokratske izbore u nas za svoga predsjednika i svoje predsjedništvo. Mi smo, naime, već tada, dakle još u doba one druge Jugo- * Akademik Nedjeljko Fabrio poznat je i kao „ratni predsjednik“ Društva hrvatskih književnika, kojim je upravljao u tri mandata (1989. – 1995.) i za čijega je čelništva Društvu vraćeno izvorno ime iz 1900. (umjesto nakon II. svjetskog rata nametnutoga „genitivnog“ naziva Društvo književnika Hrvatske, vraćeno mu je ime Društvo hrvatskih književnika). Izvor: Radio Pula, emisija Degostacija; utorak, 23. studenoga 1993., od 20 do 22 sata. Urednik i suvoditelj Damir Burić, suvoditelj David Ivić, kojemu zahvaljujemo za snimak. Preskočena su dva kraća uključivanja slušateljā, nebitna za teme razgovora. Snimak sadrži i nekoliko glazbenih predaha (tijekom razgovora te uvodno i zaključno). Iz zvučnoga („wav datoteka“) u pisani zapis prenio, redigirao i tekstualnom obliku prilagodio Boris Domagoj Biletić. (Ur.) (izvor: vecernji.hr / D. Višnjić)
13 Nedjeljko FABRIO EKSKLUZIVNO slavije, Titove ili post Titove Jugoslavije, imali trojicu kandidata, koja su trojica bili nepartijci, dakle potpuno, apsolutno nedirnuti komunističkom strankom. To je bila senzacija i tu tadašnja komunistička partija, jedina na vlasti, nije mogla ništa. Ta tri kandidata bili su Tomislav Ladan, Slobodan Prosperov Novak i ja. Drugo što je važno kazati jest to da su se sve stranke, od Hrvatske demokratske zajednice, Hrvatske narodne stranke, Stranke Albanaca u Hrvatskoj, čak i to kao kuriozum, formirale, utemeljile, obrazovale upravo u prostorijama Društva književnika koje im je dalo, mi smo im dali prostorije i oni su se kod nas sastajali i tamo su stvorene te stranke. Dakle, mi smo u to doba pokazali priličnu mjeru građanske hrabrosti, ali i domoljublja, da tako kažem, jedne liberalnosti – kada smo im ustupili, bez ikakvih protuusluga, naše prostorije – i tako su te stranke utemeljene zapravo kod nas. Na to smo strašno ponosni i to je povijesna činjenica o kojoj već postoje memoarske zabilješke, sjećanja itd., jer ipak je prošlo nekih četiri, pet godina od utemeljenja nekih od tih stranaka. Poslije toga, nastankom nove države, događajima koji su se zbili padom komunizma u svijetu, rušenjem Berlinskog zida, pa Ceausescu, i svi ti dramatični, tragični događaji koji su se zbili, Društvo je izgubilo svoju primarnu„udarnu iglu“, da tako kažem, ono više nije imalo političkih zadataka, jer je za to sada postojala višepartijska scena, višestranačje, nego se povuklo na svoje radne zadatke i upravo idući tjedan donosimo jedan prijedlog koji će zanimati ne samo naše članstvo, nego i članstvo svih drugih umjetničkih društava, a bogme i cijelu našu javnost, jer mi prvi puta poslije pedeset godina sastavljamo interni pravilnik, statut Društva, u kome će se govoriti o socijalizaciji Društva književnika, dakle mi napuštamo prvi i napokon jedan socijalistički sistem Društva. Dosada je Društvo bilo prirepak vlasti, a sada se ono potpuno udaljuje i postaje udruga koja štiti interese svoga članstva; štiti u prvome redu njihova autorska prava, koja su nikakva i ničim zaštićena, i drugo, vodi strogu brigu, to nam je strašno važno, o njihovom zdravlju, o njihovom pravu na mirovinu, na zdravstvo, na smještaj, na groblje, na bolovanje..., dakle na sve ono što čini život jednog, recimo, običnog čovjeka, a u ovom slučaju naših članova. To nam je veliki uspjeh, i vjerojatno će i druga društva, imamo za to pokazatelje, tražiti od nas te dokumente, da se i ona preustroje i pomognu svome članstvu. Prevođeni ste na njemački jezik za područje Njemačke, Austrije i Švicarske, Vaše knjige mogu se kupiti u tim zemljama, ali čini mi se da ste od toga imali vrlo male materijalne koristi. Da, to je problem koji sam večeras u Pazinu istakao, to je da nijedna država dosad, a nažalost ni ova naša, nije stala iza svojih umjetnika, iza svojih ljudi koji najviše mogu promicati ideju jednog naroda i njegove domovnosti u svijetu. Naime, treba stajati država sa svojim aparatom, sa svojom organizacijom, sa svojim novčanim
14 EKSKLUZIVNO Nedjeljko FABRIO kapitalom, da bi gurnula u svijet svoje umjetnike, svoje skladatelje, svoje pisce, svoje slikare, svoje kazališne umjetnike, svoje glazbenike... Iza toga mora stajati sila koja će ih gurnuti i to je tako svugdje u svijetu – kod nas nažalost tako nije, mi ovisimo o ljubavi na prvi pogled, da tako kažem, samo dvojice ili trojice izdavača u svijetu, koji zaista, to nije samo priča, nego je fakat, nama čine uslugu prevodeći naše knjige, što je nama čast i zadovoljstvo jer se te knjige onda, kao što i sami kažete, nalaze u svjetski poznatim knjižarama. Ali sami pisci od toga nemaju ništa, jer niti tko može štiti njihova autorska prava niti ste vi u situaciji da iz pristojnosti, iz puke građanske pristojnosti vučete za ruku čovjeka koji vam je, na kraju krajeva, preveo knjigu, utrošio u nju kapital, jer je morao platiti prevodioca, konačno tiskao je knjigu koja, naravno, uvijek izgleda prekrasno, jer na zapadu knjiga ili mora izgledati prekrasno ili se neće pojaviti, da bi se prodala, ali vi nemate obraza kazati mu – slušajte, gospodine, prošlo je godinu i pol dana otkad ste objavili moj roman, znam da se prodaje svugdje u tim njemačkim zemljama, njemačkoga govornog područja, ali niste mi poslali niti šilinga. To se ne događa samo meni nego nekim velikim piscima koji također dolaze i kažu „što da se načini?“. Ništa se ne može načiniti, treba biti strpljiv ili treba vući za rukav te ljude koji nam zapravo čine veliku uslugu, ali što se novca tiče, zapravo, medvjeđu uslugu. Može li se, recimo, zaštititi autorska prava, postoji li agencija kod nas koja je možda članica neke europske agencije? Ne, ne, to vam je sve dosta neodređeno, dosta je to, ovako,„zrakovito“, da tako kažem, dosta je to nebulozno. Vi potpišete, dakako, ugovor s izdavačem, u kojemu čak stoji da dobijete 6 % po prodanom primjerku, ali, prvo, vi ne znate koliko je knjiga tiskano, i drugo, ne znate koliko je knjiga prodano. Prema tome, oni vama..., ja ih sada ne ružim, daleko od toga, mi smo zahvalni, i Ranko Marinković, i ja, i svi mi koje ti isti izdavači prevode silno smo zahvalni tim ljudima, oprosti Bože ako ja išta loše kažem. Ali vi ne možete reći – slušajte, koliko ste vi primjeraka mog romana tiskali i koliko ste prodali? To vi ne možete pitati, i pitanje je čak i kad biste pitali, bi li vam rekli, jer vi uvida u te papire nemate. Prema tome, šuti, budi sretan i časti kolege kavom. Eto. U glazbenom svijetu je to puno bolje riješeno, tamo se očito i puno veći novac okreće. Da, zato što to kontroliraju radijske postaje, televizijske postaje, a, znate, nad tim književnost ipak tu kontrolu nema. Još nešto o angažmanu Društva hrvatskih književnika. Spomenuli ste i večeras da ste mnogi članovi bili na prvim crtama bojišnice i ono probijanje dubrovačke blokade
15 Nedjeljko FABRIO EKSKLUZIVNO sa 124 broda, što je također bila, čini mi se, inicijativa Društva hrvatskih književnika. Doduše, to su još bila ta vremena, danas je nešto sasvim drukčije. Vidite, spominjete jedan divan, prekrasan primjer – blokade Dubrovnika, koju smo mi poslije 88 dana čemera i jada u Dubrovniku probili. To je bila ideja gospođe Branke Šeparović, gospođe Mirjane Rakela s našega Radija i Televizije, i onda sam se ja kao treći pridružio toj ideji uvukavši umjetnički svijet u cijeli taj pothvat. One su imale ideju, ja sam je onda obogatio jednim umjetničkim konvojem koji se večer prije odlaska u Dubrovnik u Splitu pretvorio zapravo u vrhunski politički konvoj jer su tu večer u Splitu na brod došli predsjednik Vlade Gregurić, predsjednik tadašnje Jugoslavije Mesić, koji je u to doba još bio predsjednik Predsjedništva SFRJ, i od tog trenutka se taj naš konvoj, koji je krenuo kao konvoj građana dobre volje, zapravo vrlo hrabrih ljudi jer su nas mogli potopiti da su htjeli, a i htjeli su, pretvorio u vrhunsku političku manifestaciju, koja je u Dubrovnik, kažem poslije 88 dana, donijela svjetlo, donijela ljude, donijela je kontakt u jedan grad koji je već potpuno bio raspadnut od bijede i mraka, tame i gladi, od neimaštine, bez lijekova, bez struje, nosili smo im baterije, nosili smo im svijeće; baterije za radio, a svijeće za rasvjetu. Dakle, donijeli smo im zaista anđeoske osmijehe i poklone, a sve je zapravo bilo sa suzama – u ovom ratu, uz ono što smo obilazili bojišnice, a prošli smo ih gotovo sve, od Vinkovaca, Nuštra, Osijeka, zaista kad je grmjelo bili smo tamo, pa do naših kolega iz Splita koji su bili na Lastovu i Visu dok je još bila jugovojska tamo. Pisci su učinili sve. Da još i to kažem – odajući počast dvojici preminulih naših kolega, mi smo i dva života položili u ovom ratu: to je Željko Sabol koji je izvršio samoubojstvo jer je ostavio napisano da ukoliko još samo jedna granata padne na Hrvatsku, da će se ubiti, a nažalost palo ih je na milijune i on se zaista ubio, prerezao je žile u Zagrebu i umro, i drugi je kolega Milišić, koji je nota bene srpskog roda, i bio je naš krasan, divan pjesnik i prijatelj, kolega, njega su ubili sa srpskog broda u dubrovačkoj luci, on je imao kuću iznad hotela „Imperial“, iznad vile hotela „Imperiala“, i on je bio u kuhinji u trenutku kad su Srbi pucali i ubili su vlastitog sunarodnjaka koji je bio naš pjesnik. Eto, položili smo i dva života na oltar domovine, ali vjerujte mi, ovo nije fraza, bude li trebalo, a pisci su vrlo, vrlo osjetljiva čeljad, i ne dao Bog potrebe, još ćemo jedanput proći sve, i bez obzira na to tko je u kojoj stranci, ili nije ni u kojoj, radi se ipak o jednom domovinskom osjećaju koji pisci posebno osjećaju jer nasljeđuju jezik koji je najveće blago koje jedan narod ima. (glazba)
16 EKSKLUZIVNO Nedjeljko FABRIO Izdavaštvom se nitko ne bavi Ovih dana završio je Mjesec hrvatske knjige 1993. Koliko je takvo jedno zbivanje, koje traje mjesec dana i odvijalo se po cijeloj Hrvatskoj, značajno uopće za hrvatske književnike? Gledajte, prvo bih htio kazati kako je ideja da se Mjesec knjige završi u Istri bila moja ideja. Predložio sam da se održi ono što se održalo prije nekoliko dana u Lindaru i Pazinu. Tome Inicijativnom odboru za ovogodišnji Mjesec knjige predložio sam da se obnovi sjećanje na naše čitaonice u Istri, koje su bile silno važne krajem prošlog stoljeća i početkom našeg stoljeća, i drago mi je da je do te realizacije došlo. Međutim, nešto sve skupa ove godine nije štimalo u cijeloj toj organizaciji jer je ona bitno bila drugačija nego prošle godine. Prošle godine Hrvatski sabor kulture vodio je cijelu manifestaciju, međutim ove godine ona je ponuđena Sveučilišnoj i nacionalnoj biblioteci u Zagrebu koja je to dobro napravila, ali su neki segmenti Društva ostali van te manifestacije. Između njih, moram to samokritički priznati, naprosto Društvo hrvatskih književnika nije u dovoljnoj mjeri bilo nazočno, osim po nekim svojim članovima koji su ili dječji pisci, ili školski pisci, pa ih zove čitaonica, pa ih zove škola, međutim mi kao društvo nismo našli svoje mjesto, a bogami nisu ga našli ni izdavači, nisu ga našli ni knjižari, i pitanje je što učiniti s tim Mjesecom knjige, koji se mora zvati samo Mjesec knjige, a ne hrvatske, jer u Hrvatskoj se tiskaju i knjige koje nisu hrvatske. Sve je zapravo knjiga i to je mjesec uopće knjige, mjesec posvećen knjizi. Ima nekoliko prijedloga, da bi se dogodine kao prvo pomakao termin koji je nezgrapan i nespretan jer dolazi poslije Frankfurtskog sajma i Knjige Mediterana u Splitu, prema tome ljudi koji idu na prvi i drugi nemaju više ni vremena ni volje ići na treći, Mjesec knjige u Hrvatskoj, bilo gdje – Zagreb, Split, Pula..., bilo gdje. Prema tome prijedlog je da se on dogodine održi negdje u proljeće i da se veže uz Interliber. Međutim, kad smo prije par dana našli rješenje da tako bude, doznali smo da je u međuvremenu Interliber pak premješten iz travnja u listopad, dakle obrnuto, što sad opet nije dobro i opet treba tražiti novi termin. Još jedan dodatni razlog zbog kojeg nije dobar Mjesec knjige u listopadu i studenom jest to da je to vrijeme početka školske godine kada roditelji debele novce moraju dati za knjige svoje djece i gotovo ne ostane ni prebite pare za kruh i mlijeko, a kamoli za nekakvu knjigu koja ne bi bila školska. I to je razlog više da se sve premjesti negdje oko Uskrsa, govorili smo, negdje u travnju, pa bi se onda eventualno mogla uz popust kupiti knjiga koju tako teško kupujemo. Što će biti, ne znamo, ali upravo se ovih dana na tome radi i bibliotekari tu sad podmeću leđa, što dosad nije bio slučaj, njima je ta manifestacija važna, oni tu nalaze sebe, međutim mi drugi, pisci i izdavači, nismo našli još svog udjela, a zapravo je to pomalo i razumljivo jer je proizvodnja knjige u nas pala ne na
17 Nedjeljko FABRIO EKSKLUZIVNO niske grane nego, rekao bih, na ono ispod grana, ma ni na što nije, mi uopće nemamo proizvodnje knjiga. I onda je naravno da samo bibliotekari prevrću svoje knjige, ovo ne govorim s omalovažavanjem, nego naprosto iz gole zbilje, oni prevrću knjige po policama, ali novih knjiga niti mi proizvodimo, niti ih izdavači tiskaju. Prema tome, treba se mnogo toga promijeniti u proizvodnji knjige da bi se našlo volje i razloga da se sudjeluje u Mjesecu knjige. Ovako, bez jedne velike manifestacione pratnje, bez nekakve reprezentativne izložbe knjiga, koja bi obišla cijelu Hrvatsku, s nekom temom, bez uglednih pisaca koji bi tu bili, bez okruglih stolova o nekim akutnim problemima, bez mogućnosti da se išta riješi o našoj knjizi – bilo da je to pitanje honorara, bilo da je pitanje rukopisa, bilo da je pitanje samih izdavača..., pa mi smo izgubili najveće izdavače, mi više nemamo velike izdavačke kuće! – bez takvih velikih pitanja Mjesec knjige je naprosto postao sam sebi nezanimljiv, nemamo se oko čega razgovarati. Ali dovoljno je vremena, ako to bude iduće proljeće, a pogotovo ima vremena ako ostane stari termin koji nije dobar, a to je deseti mjesec. Imali smo sreću u Istri, eto predstavljeno je baš u Mjesecu knjige nekoliko, mogli bismo reći, potpuno „friških“ knjiga. Da, i to baš knjiga naših članova, što nama čini čast. Tako da je tu bilo nešto bolje nego na globalnom hrvatskom planu. No knjige su stvarno nevjerojatno skupe, apsolutno su nedostupne, ne samo običnom čitatelju, nego čak i onome kome je to opsesija na neki način. Dakle, ostaju nam samo biblioteke. Postoji li neki način..., mislim ako književnici ovise samo o izdavačima, onda je problem teško rješiv. Postoji li mogućnost razgovora između, recimo, Društva književnika i izdavača, i pronalaženje nekog modusa, mora li se živjeti apsolutno od velikih izdavača ili treba i tu privatna inicijativa? Vi ste postavili sjajno pitanje, ali ja ću se pokušati izvući na to pitanje jednim odgovorom koji otprilike glasi ovako: nažalost, prekratko smo država, premalo smo stali na svoje noge i, nažalost, nakon dva mjeseca što smo dobili državu dobili smo ujedno i balvane. I u toj tragičnoj situaciji balvana koji su se kasnije pretvorili u tragediju segmenti kao zdravstvo, prosvjeta, kao što je kultura, kao što je umjetnost posve su postali periferni. I umjesto da imamo državu, koju smo napokon dobili, koja će biti naša i koju ćemo mi profilirati prema našim željama i mogućnostima, u kojoj ćemo segment po segment za dobrobit svih naših građana srediti, mi smo upali u rat koji nas je potpuno svih zbunio, izbezumio, rastresao, upropastio ekonomski, psihički, moralno, fizički, zdravstveno, kako god hoćete, i u tom sada rasutom stanju, u kojem se cijela naša država nalazi, pitanje je što će činiti izdavaštvo koje, ruku na srce, ipak nije tako ključan segment da bi bilo od primarne važnosti. Pa naravno da je važnija vojska, da je važnija hrana, da su važnije penzije, da je važnija zdravstvena
18 EKSKLUZIVNO Nedjeljko FABRIO zaštita, da su najvažniji invalidi, ljudi koji su dali ruke i noge za obranu domovine. A pitanje izdavača je zapravo nikome namijenjeno i mi se pitamo tko je dužan o njemu voditi računa. Je li to Ministarstvo kulture i prosvjete? Ne znam da li je. Je li to Društvo književnika? Ne znam da li je. Je li to udruga izdavača, bivša zajednica izdavača koja se ugasila? Ne znam da li je. Nitko se u ovome trenutku time ne bavi. A da oslikam situaciju do kraja, rekoh, velike izdavače smo izgubili, velikih izdavačkih planova nema jer nema kapitala, dobili smo niz malih izdavača, koji istinabog mogu knjigu objaviti za mjesec, dva, a prije smo čekali po tri, četiri godine na velike izdavače, a sad može mali izdavač za mjesec dana objaviti knjigu, ali postoji drugi problem: on ne može objaviti veliku knjigu, opsežnu, on ne može objaviti reprezentativnu knjigu i veliko je pitanje kako će vas on honorirati jer on nema dovoljno novca. On uloži svoj kapital koji ipak nije nikakav holivudski kapital, on uloži taj kapital u proizvodnju te knjige i veliko je pitanje kako ćete se vi kao autor dogovoriti s njim oko honorara i na koji način, jer on nema svoju mrežu akvizitera, nema mrežu svojih knjižara, on je samo mali privatni izdavač, a mi ih danas u Hrvatskoj imamo na desetke svugdje, svugdje, i to je jedan interregnum za koji je prerano da ga još ocijenimo, samo uočavamo što u njemu nije dobro. A opet taj mali izdavač, a kod malih izdavača su ipak, pretpostavljam, popularnija džepna izdanja, ne može prodati, ne znam, sto tisuća primjeraka, da bi opravdao džepno izdanje, kao što se u Americi prodaje na milijune primjeraka. Osim toga, to tržište je nestalo. Prije se knjiga tiskana na, kako se to službeno zvalo, hrvatskosrpskom ili srpskohrvatskom jeziku, prodavala na cijelom području bivše Jugoslavije, a danas je to područje ugašeno, ono je via facti nestalo i vi hrvatsku knjigu možete prodavati samo u granicama ostataka Hrvatske. Egzodus Vaša temeljna preokupacija u romanima je, doduše moram priznati da nisam sve pročitao, odnos hrvatskoga i talijanskog življa na ovim prostorima i tabu tema, o kojoj ste Vi prvi počeli pisati, a to je egzodus iz Istre od 1945. do 1955. godine, kada je možda i dvjestotinjak tisuća ljudi otišlo iz Istre. Zanima me gdje pronalazite informacije, s obzirom na to da su teme vrlo interesantne i bile su zabranjivane pa se do informacija teško dolazi, jer je potrebno itekako dobro poznavati tadašnja zbivanja da bi se o njima kvalitetno pisalo? Da. Na temu egzodusa i na temu ovostoljetne povijesti ovoga kraja napisao sam do sada otprilike dvije tisuće stranica. U to spadaju dva opsežna romana, svaki od preko četiristo stranica, tu spadaju stotine stranica eseja, dakle znanstvenih radova na tu temu i tu spadaju prijevodi iz talijanske literature koje sam prevodio smatrajući ih bitnima za poznavanje tog segmenta. Dakle, sve to skupa je oko dvije tisuće
19 Nedjeljko FABRIO EKSKLUZIVNO stranica. Vaše pitanje je vrlo precizno i ja ću vrlo precizno na njega i odgovoriti. Tri su izvora koja su mi poslužila i na temelju kojih sam napravio tu golemu zgradu od preko rečenih dvije tisuće stranica. Prvo, bez čega ne bi bilo ničega, je moje osobno sjećanje. Pisac mora proći sve kroz svoju kožu, a ja sam imao tu nesreću, da ne kažem sreću u nesreći, da sam došao kao desetgodišnji dječak na Rijeku, 1947./1948., da sam doživio na vlastitoj koži strahoviti egzodus sa svim njegovim psihološkim, moralnim, kulturološkim i političkim posljedicama, jer sam tada već imao 10-12, 1516-17 godina. Dakle, sjećanje me ni danas nije napustilo, ja i danas kad zatvorim oči mogu vidjeti sve te prizore ludila povijesti, o čemu možemo kasnije govoriti. To je prvi fragment, bez njega, kažem, ne bi bilo ničeg drugog. Drugi fragment su sve novine koje su izlazile, svi časopisi i sva memoarska literatura. Moram pošteno priznati da sam prolistao, ne pročitao jer za to bi trebao cijeli ljudski vijek, ali sam prolistao temeljito, a onda i pročitao ono što mi je privuklo pozornost, sve talijanske novine, i jedino „Novi list“ koji je u to doba izlazio, što su izlazile na Rijeci, plus tršćanske i neke pulske novine koje su početkom stoljeća izlazile, krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, i u njima nalazio materijale. I treće, također vrlo važno, je moj osobni dodir s ljudima, od mene mnogo starijima, dakako, koji su se našli ponukani, naročito poslije izlaska prvog romana, kad sam ja najavio ljudima čime se bavim, koji su sami htjeli i potražili mene da mi ispričaju svoje životne priče i svoja sjećanja. I ta njihova zapamćenja koja su oni meni prenosili, bilo kad bih ja došao na Rijeku pa su tražili da se sastanemo, bilo što su mi pisali pisma i tako dalje, su taj treći segment koji mi je, naravno, proširio skalu i doznao sam takvih detalja kojih nema ni u mom sjećanju, a ni u pisanim dokumentima, bilo u novinama, bilo u literaturi. Recimo, jedan gospodin, ja mu ne smijem odati ime i prezime jer su to još uvijek živi ljudi, na svu sreću, vrlo zorno mi je cijelu jednu dugu večer i noć pričao kako je zapravo izgledao ulazak partizana u Rijeku. Ja sam o tom ulasku čitao u literaturi, to svi možemo pročitati, ali to što je on meni pričao, to je nešto što je samo po sebi već literatura i takvih iskaza, znate, kad vam se ljudi otvore i kad steknete njihovo povjerenje, to su prekrasne stvari za pisca koji onda iz toga izvlači, je li, kao jednu nit, pređu od koje onda plete svoj džemper, svoj roman, svoju priču. Eto, to su ta tri segmenta bez kojih te goleme zgrade ne bi bilo. Ali interes za te teme i za te prostore, vjerujem, najviše leži u Vama samima, s obzirom na to da ste rekli kako, recimo, „Vježbanje života“ ima puno autobiografskih elemenata. Vi ste te godine, vjerujem, doživjeli negativno u odnosu na ono što smo učili, zapravo. Možete li ukratko reći što je krivo za egzodus tih ljudi? Gledajte, moram Vas malo korigirati u pitanju. Kažem, rođen sam 1937. i 19489. godine imao sam 12-13 godina, da bih negdje 1955. već bio maturant, je li, gimna-
20 EKSKLUZIVNO Nedjeljko FABRIO zijalac. Dakle, u tom osjetljivom razdoblju od 13. do 18. godine, u tom najljepšem dobu mladosti, je li, kad zapravo sazrijevate, vi još nemate nikakvo političko niti bilo kakvo opredjeljenje o svijetu, nemate, vi ste još jedna tabula rasa koja samo prima utiske. Zato ja nisam tada ništa znao ni negativno ni pozitivno, s predznakom dakle, o tom svijetu, ali sam kao i većina ljudi imao velike oči i velike uši, i gledao sam i vidio sve što se događa. Vrlo je zanimljivo, to znanost, medicina nikad nije riješila, kako nastaje ljudska misao, to vam nijedan doktor ne može objasniti. Sve je objašnjeno, i kako nastaje sluh u uhu, i kako slika u oku, ali kako misao u mozgu nastaje, to znanstveno još nije utvrđeno. Zašto to spominjem? Zato što je vrlo zanimljivo kako se dogodilo da je prošlo gotovo trideset godina od tih događaja dok nisam napisao taj prvi roman. I to se mnogi ljudi čude i mnogi ljudi misle da je to istog trenutka, je li, ti si vidio taj egzodus, vidio si tu nevolju, taj bijeg Talijana i Hrvata iz Rijeke, te kolone, te stare automobile..., tu tragediju, a kako nisi odmah pisao? Ne, prošlo je punih trideset godina. Ja sam bio napisao, to je vrlo zanimljivo, jednu pripovijetku, i negdje oko 1970., 1971. godine objavio u zagrebačkom „Kolu“, koja se zvala „Bijeg“, gdje se govorilo o jednom čovjeku koji s Kantride riječke, koja tad nije bila kao današnja, nije bilo stadiona, onog pomoćnog, nego je to bila ribarska lučica u kojoj smo se mi kupali kao djeca, i otamo je jedan čovjek sa sandolinom prebjegao u Italiju. Vi znate da se u to doba za prebjezima u Italiju pucalo, potapalo brodove, ginulo na kopnu i to je bila igra sa životom i smrti, tu nije bilo šale. I taj čovjek je lijepo uzeo sandolinu, pobjegao je preko u Italiju i nakon par dana talijanski radio je javio, a to je doba hladnog rata, kako je taj i taj čovjek, svi smo ga znali jer smo bili njegovi susjedi na Kantridi, dobio nagradu koju je prošlog stoljeća utemeljio jedan Talijan za onoga koji u najmanjem plovilu preplovi Jadran. To je sjajno. Ja sam tu novelicu napisao, objavio u „Kolu“ i nakon toga nekoliko mojih kolega, među njima Igor Zidić, govorim vam ime i prezime, nije nikakva tajna, koji je bio urednik„Kola“, rekao mi je, a to je sve bilo prije sloma Hrvatskoga proljeća, negdje 1970. godine,„... Pa stari moj, odakle, gdje si ti izmislio tu priču?“. Rekao sam,„Igore moj, pa nije izmišljeno“, ja sam sasvim bezazleno rekao – „ma imam ti ja tih priča koliko hoćeš“. A on meni veli „...Pa odakle ti to?“. Ja rekoh,„Igore, pa to je tako bilo, tamo gdje sam ja bio, to ti je tako bilo... Istra, Rijeka Pula... isto, isto.“ A on kaže,„...Pa šta o tom ne napišeš roman?“. Evo, vidite, prošlo je petnaest godina opet poslije toga i ja sam napisao „Vježbanje života“. Naravno, poslije velikog uspjeha „Vježbanja života“, koji je zaista i mene iznenadio jer su to bile vrlo teške godine u kojima se o nama nije čak ni smjelo pisati, jer to je bilo ono zaleđenje poslije Hrvatskoga proljeća, kad sam ja opet morao pobjeći iz Rijeke i tako dalje, dakle taj veliki uspjeh potakao me da i ono što je još ostalo od tog sjećanja napravim u drugom romanu i da s ta dva romana zaokružim tu Jadransku duologiju, a to su „Vježbanje života“ i „Berenikina kosa“, koji
21 Nedjeljko FABRIO EKSKLUZIVNO ne moraju biti čitani zajedno, ali mogu biti, daju jednu veliku sliku života ovoga našeg kraja od Napoleonovog vremena do, eto, tog velikog egzodusa, pa i nešto kasnije. „Vježbanje života“ je doživjelo i izdanje na daskama koje život znače. Je. To je eto ta jedna predstava koja se tako nekim čudom dogodila i koja je u toj novoj obnovi, s 5-6 novih glumaca, prije nekoliko tjedana ponovno postavljena, izazvala opet kartu više i 53 izvedbe su već s kartom više. To je jedno malo čudo, ne malo nego jedno veliko čudo jedne male Rijeke, da tako kažem, jednoga grada koji nije New York, koji nije Pariz, a koji svaku večer kada je „Vježbanje“ ispuni dvoranu do posljednjeg mjesta. Nisam bio nažalost na tim predstavama, tri su bile zaredom, nisam mogao doći, međutim javila mi je Neva Rošić. Poslije predstave svaku večer sam imao izvješća i to, kažu, prvu večer je bilo sedam minuta ovacija i plakanja i suza. To je predstava koja dira publiku, ja sam sretan da ona postoji, ne zato što je moj tekst, nego zato što to veliko, kolektivno djelo svih nas postoji tako da naprosto ne silazi sa scene. Povijest nas ničemu nije naučila Vi, gospodine Fabrio sada pišete roman, započeli ste roman o Domovinskom ratu („Smrt Vronskog“, op. ur.). Što je tu najvažnije, ono što ćete pokušati obraditi? To Vam ne smijem reći, to Vam nikako ne smijem reći. Reći ću Vam i zašto. Prvo, ja nikad ne govorim o onome na čemu upravo radim, to uvijek držim do kraja u tajnosti. Mislim, nije to... To je naprosto tako jedno sujevjerje, tako da ne ureknem. Ali u ovom slučaju imam debelog, valjanog razloga, a to je što sam ja dvije godine obilazio ratište kao predsjednik Društva i brinuo se za te naše ljude i knjižnice konačno, i ne mogu nikad zaboraviti vinkovačku knjižnicu koja se još pušila, knjige su još gorjele kad smo došli u Vinkovce. I ponio sam kući jednu spaljenu knjigu koja je čak bila jedno Marxovo djelo, da ironija bude veća, dakle komunisti su granatama tukli Marxovo djelo, i tu knjigu imam kod kuće poluspaljenu, držim je za uspomenu, ostavit ću je svojim unucima za uspomenu. Dakle, iako sam prošao sva ta ratišta, dvije godine sam se pitao kako, kako pisati o tom ratu, to je užasno teško pitanje, naprosto to je metjerski užasno teško pitanje. Prvo, ne smijete ponoviti kliše socrealizma, to jest Srbi su crni, mi smo bijeli. Ako napišete takvo djelo, možete ga baciti kroz prozor, to ne valja ništa, tako se ne može pisati krajem stoljeća. Drugo, vi morate napisati djelo koje, dakle, ne samo što neće biti crno-bijelo, iako se u tom trenutku znalo tko je crn, a tko je bijel, jer morate poštivati postulate vremena, vi morate živjeti, kako to naši znanstvenici kažu, u postmoderni, dakle u ovome jednom galimatijasu stilova, mode itd. Vi ne možete crtati danas kao Renoir, ne znam, ili kao Picasso iz plave faze. Morate naći svoj jezik. Ja sam se dvije godine, iskreno Vam kažem, mučio
22 EKSKLUZIVNO Nedjeljko FABRIO i bio sam očajan... što, na koji način prelomiti taj rat, da to bude prepoznatljivo rat, a da ne bude kliše, da ne bude NOB, da ne bude partizanska literatura. I napokon sam našao jedno rješenje koje mi se čini silno zanimljivim i moram Vam kazati, kad bih ga ovoga trenutka rekao u eter, morate mi vjerovati, za dva mjeseca bi se vjerojatno pet takovih knjiga, s tim mojim rješenjem, pojavilo. To je jedno takvo Kolumbovo jaje da ne smijem reći. Međutim, sretan sam da mi je palo na pamet, naravno ništa ne pada s neba pa u rebra, ali dugo sam se trsio, našao sam rješenje, knjiga je negdje na sredini napravljena, ona ne će biti velika, ona nema epsku širinu prvih romana, što ne može ni imati, prerano je još govoriti o ovome ratu, to će biti roman od 80-100 stranica, dakle nešto što se zove kratki roman, ali dovoljno da kažem ono što imam, naravno, reći. Na istoku postoji strahovito puno svjetski značajnih i kvalitetnih pisaca, a između njih recimo Solženjicin i Kundera, koji su imali o čemu pisati i po čemu „lupati“ u svojim romanima. Jednako tako, recimo sa zapada, jedan John le Carré koji je pisac možda najboljih špijunskih romana; ono „špijunski“ je malo nezgodno u svemu tome jer je to ipak književnost, i to jako dobra književnost, a nestankom Berlinskog zida njemu je takoreći nestalo tema za pisanje. Kako sad oni mogu gledati na to? Odnosno upravo o tome se radi, dakle postoji jedan odmak od nekoliko godina kad se nešto promijenilo. Ima li više smisla o tome pisati? Čujte, Vaše pitanje je tako sjajno, da ja naprosto..., ne ja, ja sam skroman, mali pisac... Ne može se... To je tako krucijalna tema. Mi smo svi derali jednu ovcu cijeli život. Te ovce više nema. Havel više nema što pisati, Mrožek više nema što pisati, Brešan više nema što pisati, Šoljan je umro ne napisavši više ništa. Mi drugi smo također ostali bez one koze koju smo muzli. U šali kažu da je Krleža cijeli život „muzao“ Austriju, čak i davno više kad je nije bilo, on je i dalje „muzao“ Austriju, mislim staru Austro-Ugarsku, da se razumijemo, ja sam veliki poštovatelj Krležinog djela. Pitanje je toliko teško da na njega u ovom trenutku odgovora nema. Ne znam Vam što kazati, pisci su izgubili jednu veliku temu koja je otvorila, možda, jednu novu buduću temu, ali ja se sa strahom usuđujem nju izgovoriti, a to je tema – novih ratova. Znate, odmah nakon pada Berlina i Ceausescua počeli su ratovi, počeli su ratovi u Jugoslaviji, počeli su ratovi u Sovjetskom Savezu, počeli su ratovi u nekim azijskim zemljama i bojim se da je to nažalost moguća nova velika tema. U našem slučaju to je apsolutno nova velika tema na koju i Srbi i Hrvati, a vjerojatno i Slovenci, a vjerojatno i Crnogorci, a vjerojatno i Bosanci moraju dati odgovor. Ali ne zaboravite ono što ja rado ponavljam, pa se ispričavam što ću to i večeras ponoviti: ne tražite od pisaca nemoguće. Tolstoju je trebalo pedeset godina da poslije Borodinske bitke i Napoleonovog ludila u Moskvi napiše „Rat i mir“. Mnogi misle da je Tolstoj trčao za
23 Nedjeljko FABRIO EKSKLUZIVNO Napoleonom i pisao roman, nije istina, prošlo je pedeset godina od Borodina kada je on napisao„Rat i mir“, on je pisao po dokumentima, a ne po sjećanju jer nije ni bio u tom ratu. Ne kažem da nama treba pedeset godina„fore“, ono što se kaže sportski, ali teško je očekivati u trenutku, kad evo i večeras možda negdje padaju granate po našim gradovima i po toj okupiranoj našoj Hrvatskoj, ne možete odmah očekivati„Rat i mir“. Ovo što ću ja napraviti, to će biti samo jedan skroman prilog tom ratu, ne ratu kao ratu, dakako, mi smo miroljubivi i pacifisti, nego naprosto pokušaj proumljenja tog rata, tog zla, te nesreće koja se dogodila. A možda za jedan„Rat i mir“, možda će trebati, ne kažem pedeset, ali možda desetak godina. Mislim da smo tek sad u ovome razgovoru dotakli pravi život, oprostite, ne znam što će slušatelji reći, ali meni se čini da je ovaj rat, ovako kako ga nas trojica ovdje ekspliciramo, zapravo prava tema. Znate, na ovaj rat treba odgovoriti, treba odgovoriti, ali rekao sam, ne crno-bijelo, ne onim groznim„mi divni, a oni...“, nego treba odgovoriti, i to će sad užasne napore tražiti od umjetnika, i slikara, i pisaca... da taj rat prelome a da ne bude crno-bijelo. Upravo je o tome nedavno govorio američki veleposlanik Galbraith, kad su ga zamolili da usporedi pokojnog američkog predsjednika Kennedyja i sadašnjeg, Clintona. Rekao je da među njima postoji neka sličnost, ali ne smijemo zaboraviti – onda je svijet bio crno-bijeli, a danas je u boji. Da, da... sjajno. Eto, mi moramo danas pisati „u boji“. Sretan sam da sam tu boju našao, ali ne smijem vam reći koju. Silno bih volio, kad pročitate taj roman, da se sjetite ovoga što sam rekao i da onda porazgovaramo o toj dosjetki. Radi se o dosjetki. Velika umjetnost često stvara dosjetke. Ostat ću vam dužan dok ne izađe roman. (glazba) Gospodine Fabrio, čovjek kao vi, koji piše romane koji su, rekao bih, utemeljeni na povijesnoj zbilji i zbivanjima ondašnjih i sadašnjih vremena, svakako mora dobro poznavati povijest naroda i krajeva o kojima piše. Večeras ste na tribini izrekli neke misli o stvarima o kojima sam imao sasvim drukčije mišljenje, međutim želio bih malo dublje ući u tu temu. Rekli ste da je bitna prekretnica za ove krajeve bio dolazak Napoleona. Da. Prvo, moram kazati jednu odrednicu koja mi se čini vrlo bitna. Vi ste je samo dotakli, a za mene je ona bitna. Prošlo stoljeće i dobar dio ovog stoljeća „pisali su“ povijesne romane, a mi danas pišemo romane o povijesti i to je nešto sasvim drugo. Dakle, ovo što ja radim, to su romani o povijesti. Što je za mene povijest? Najvažnije je da ona ni u kojem slučaju, ni u snu, ni u primisli nije učiteljica života. Povijest je sve drugo, samo nije to. Ništa ljudski rod, od najstarijih vremena do danas, iz takozvane povijesti nije naučio. Dakle, to je misao koja se pokazala netočnom i koja se kao jedna fraza bez pokrića ponavlja u školama i uči se djecu, i mi čak vlastitu djecu
24 EKSKLUZIVNO Nedjeljko FABRIO učimo. To nije istina. Povijest nas ničemu nije naučila, nego – što je povijest? Povijest je nesreća, povijest je smrt, povijest je jalovost, povijest je nevolja, povijest je zabluda. I ti moji junaci koji su obični ljudi..., i to je važno kazati, naša suvremena literatura i uopće svjetska literatura, prozna dakako, beletristika, o njoj je riječ, nema više u fokusu živote kraljeva, prinčeva, princeza, to je prošlo stoljeće, i još davnija stoljeća. Mi se bavimo običnim malim čovjekom i taj obični mali čovjek..., pogledajte tko su junaci mojih romana, to su činovnici, to su trgovci, to su putnici, to su kapetani malih brodskih veza preko Jadrana, to su obični mali ljudi. E pa kad taj mali čovjek, zahvaćen ludilom povijesti, pograbi nekakvu zastavu, koja je naravno uvijek izvjesne političke boje, i ne mogavši je nositi, on posrće, on pada pod njom i za sobom povlači u nesreću i svoju obitelj, i svoju širu zajednicu, i svoj narod, i zapravo jedan cijeli dio Europe odlazi u nepovrat. To je vjerojatno jedan od razloga zbog kojeg se sada ti romani prevode u svijetu i nagrađuju. Točno ste rekli to što sam ja večeras kazao u Pazinu. Vidite, moderna povijest, povijest modernog čovjeka, u nas, u našim krajevima – a našim krajevima smatram od Trsta, dakako ne Trst, da ne bi tko mislio da sam ja iredentist s ove strane, nego od grada u kojem je živjelo također i naših ljudi, dakle od Trsta pa sve do Boke kotorske, dakle cijeli taj naš dio, pretežito, s ovim dijelom ovdje Istre, Pule, Rijeke, kvarnerskih otoka, što je pozornica mojih romana – počinje, ušao je u povijest dolaskom Napoleona. Onih četiristo godina Venecije bilo je jedno razdoblje apovijesti, tu se ništa bitnoga nije u psihi ljudskoj događalo a da bi tog čovjeka toga vremena, koje je trajalo nota bene četiristo godina, ponukalo na nešto izuzetno, na neki prevrat, to su bila vrlo mirna vremena. Nas su u školama učili mnogim glupostima. Jedna od tih gluposti bila je da je Venecija bila ovakva i onakva, da je posjekla drva..., mislim, kaj god, kaj god! Ništa od toga nije točno. Venecija je bila jedna uredna pravna država, vrlo civilizirana, vrlo cestoredarstveno nastrojena, da tako kažem, znate, s lisnicom u ruci, koja je kažnjavala svaki manji prekršaj i tamo je kažnjavala svakoga tko se dirao u vlast. To uostalom čini svaka država. Tu joj se ne može ništa zamjeriti. Naši pisci zbog kojih mi kukamo, kukali su naravno iz svojih razloga, ali su dirali u vrhove venecijanske vlasti. To naravno nije dozvolila nijedna, pa čak ni naše kasnije, nijedna država to nije dozvolila. Prema tome, lijepo je nad njima kukati, ali da znamo točno što su oni radili. Sve ovo drugo događalo se mimo povijesti. E, povijest ulazi u naše krajeve dolaskom Napoleona, dolaskom njegovih maršala i generala koji ovdje vladaju i dekreti koje su oni, uime svoje vizije čovječanstva kao posljedice Francuske revolucije donijeli, izbezumili su, zaprepastili su, izludili su običnoga našeg čovjeka, jer radi se o našem običnom čovjeku, našem težaku, ribaru, seljaku s Krka, Primorja, Trsata, Rijeke, Istre, cijelog područja koje zovemo Ilirijom u povijesti. Reći ću samo jedan primjer. Listajući dokumente, našao sam jedan detalj. Dolaze Francuzi na Krk, naš čovjek stoljećima pošten, miran,
25 Nedjeljko FABRIO EKSKLUZIVNO katolički nastrojen, pobožan – pazite sad o kakvim glupostima se radi, ali glupostima koje koštaju života – ostavlja preko noći oruđe na polju, znači maškline, motike, lopate, ašove... kako se to sve zove, normalno on kopa, ostavi, ode doma spat’, sutra se vrati na polje i nastavi kopati; e da, al’ dolaze Francuzi i donose zakon, molim vas lijepo, vrlo uredno napisan, sa svojim točkama, zakonicima, podtočkama, a, b, c..., koji kaže sljedeće: tko ne spremi noću oruđe u skladišta, u hambare, u magazine, u konobe, da tako kažem, bit će na smrt osuđen. Imamo zapise gdje su ljudi vješani u dvorištima vlastitih kuća zato što su preko noći ostavili oruđa; oni su govorili Francuzima, pa šta ću ja pred svojim Mikulom ili Matejem skrivati, kad on je moj sused, oštija, ne, e ali za Francuze nije bilo „oštija“; Francuzi su donijeli zakonik, jedan red, to je bio njihov red, po njihovom smislu i nahođenju, koji je tražio da to bude tako, jer ako ne – ode glava. I glava je odlazila. Dakle, počelo se nešto strašno događati u malom životu čovjeka, to je za mene kao pisca važno, u svakodnevnom životu počelo se nešto strašno događati. I on vidi svog susjeda, svog oca, brata obješenog zato što sinoć nije spremio mašklin u konobu. Eto, vidite, to je jedan krasan primjer iz svakodnevnog života u kojem se eksplicira dolazak Velike Povijesti, kako ja to ironično kažem, u naše krajeve. I s tim onda počinje obrat u našem čovjeku, dolazi do revolta, onda dolazi do proturevolucijskih... itd., u ovom konkretnom slučaju protiv Francuza, onda se budi samosvijest, budi se ideja – a zašto i mi ne bismo imali našu državu?, pa tako dalje. S obzirom na to da su Francuzi u Italiji, eto istih karbonara, dakle varijante talijanskog domoljublja u Italiji, znate da su karbonari pripremili stvaranje Italije 1861. Eto karbonara koji se povlače u šume, u brvnare, žive izdvojeno, slijede Isusa Krista, i vele mi ćemo biti kao i on, propovijedat ćemo bratstvo i jedinstvo, stvorit ćemo svoju državu. I dakle, Francuzi su ti..., to je strašno važno, i vrlo je zanimljiv jedan detalj, kako su i Aralica i Fabrio, da sad govorim o sebi kao da se radi o trećem, u svojim romanima ne hoteć’, nevezano, došli do istih rezultata. I Aralica i ja postavljamo istu tezu da moderna povijest našeg čovjeka počinje od Francuske revolucije, odnosno od dolaska Francuza, poslije revolucije, u naše krajeve. Eto, i da bih zaključio, summa summarum, ta povijest koju su oni donijeli, a mi je silom prilika prihvatili, jer su oni ovdje bili osam godina gospodari, nakon čega je došla Austrija, ali to su daljnja vremena, to je onda ta kronisterija koju ja obrađujem, ili Familienfuge u drugom romanu, koja je otjerala naše ljude odavde, koja povijest donosi zlo, nesreću, jalovost i smrt. U tim trenucima, koje istražujete iz povijesti, ljudi se i politički bude, moraju početi razmišljati politički. Vi imate pred sobom zapisane fakte. Kako pišete, kako razmišljate o tome što ti ljudi politički počinju misliti u tom trenutku?
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=